ponedjeljak, 1. srpnja 2013.

Živio nam prvi dan EUforije!



Otvorim danas portal 24sata, kad me odjednom zapljusne praska vatrometa. Zatitra mi obrva, ispade mi šalica, razbije se ručka, hlače i majica dobiju fleku oblika Sjeverne i  Južne Amerike.
Dobro, bar nije Europe. Mislim da to ne bi podnijela u 8 ujutro.
Mogli su bar pričekati da stavimo čepiće za uši i naočale za varenje da iznenađenje ne bude sasvim neugodno, tek malko.
Kao da nam nije bilo dosta jučerašnje euforije, sladunjavih govora i uštogljenih faca.
No kako želim zaboraviti sve te njuške, kao i nabijanje muzike do pola 3 ujutro sa Bundeka, dok zbrajam popucane kapilare u bjeloočnicama i psujem sunce žarko dvajstosmoj zvjezdici, hebla ju majka, odlučim jutros ne biti nervozna i zaboraviti te milenijski važne događaje oko sebe.
S obzirom na sinoćnje bubnjanje do zore, još sam se i uspjela relativno brzo izvuć' iz toplog i mekog kreveta, bez nekih većih razmjena komplimenata sa mužem koji me poteže za nogu i sijeva očima.
Ustanem, prdnem, počešem se po frizuri na uzoru lika iz Boney. M-a (jebi ga, zaspala s mokrom kosom na kraju), oteturam u kupaonicu, napunim školjku al onako do ibera, umijem se, sfrčem kosu u rep nalik na sinoćnji vatromet, obrišem naočale jeftinom maramicom iz DM-a, obrišem još jednom i još jednom i shvatim da nije u njima problem. Danak ispucanih kapilara dolazi na naplatu. Špricnem Playboy parfem na vrat, dobijem osip, opsujem, dreknem mužu da sam spremna.
Sunce me oprži istog sekunda kad sam iskoračila iz stubišta.
No, dobro. Napokon normalan dan, bez kiše, oblaka i vjetra. Nasmijem se od uha do uha jer mi do mozga dopre informacija da bi danas mogao biti sasvim ugodan dan bez obzira što je ponedjeljak.
Ako zanemarimo tiskovine i ine medije, EUforična pompa će vjerojatno lagano splasnuti, sve će uči u kolotečinu, posla neće biti previše zahvaljujući dobrim vremenskim uvjetima, da, mogao bi biti sasvim ugodan dan.
Utrpamo se u našu Alfu i krenemo. Dođemo do Avenije Dubrovnik a kad tamo kolona u oba smjera do Andore i nazad. Što sad?
Okreći vozilo, uđi u Siget, pa u Svetu Klaru, pa u Remetinec, pa na Rotor, pa na Savsku, pa u Koturašku….. i nekako mi dođemo na cilj, preko Hondurasa. Čovjek bi od ove EU očekivao ležernije putovanje, kako nam je i obećano, no već prvi dan u EU, zapeli u bespućima prometnih smjerova.
Šef mi je uletio u sobu sa 45 minuta kašnjenja, prvi dan nakon godišnjeg, mokar, usah'o ko' tulipan ubran prije devet dana, živčan ko' skotna kuja i nabrijan ko' Subaru Forester, mog mentalno zaostalog susjeda. Samo mentalni bolesnici mogu tako nabrijati prometno vozilo i drkati na postere iz Auto-kluba. Moj susjed često kupuje Auto-klub. I često je nasmijan bez nekog osobitog razloga.
Vratimo se na šefa.
Pokušao je naime do posla stići Avenijom V. Holjevca.
Vjerojatno znate kakav vam dan može biti na poslu kada vam šef takav dođe, uz još 80% kolega u čijim očima vidite neizmjernu ljubav prema slavlju ulaska u EUniju.
U tih prvih sat vremena, raspline se moj san o sasvim običnom, možda čak i lijepom ponedjeljku.
No dobro, svatko se zabio u svoj kutak i mrmlja samom sebi.
Negdje oko podne, atmosfera se napokon okrenula na bolje.
Posla nema, vrijeme je za gablec, mam smo svi živnuli.
Zgrabim torbu, rasipam pola stvari po podu, skupim, psujem, izletim iz firme i uputim se do Konzuma.
U Konzumu sve u zvjezdicama. Opet osjetim kako mi iste nadražuju centralni nervni sustav.
Pokušavam ignorirati osjećaj, pokupim pureći pohanac i pekarski krumpir na odjelu delikatesa i snimim akciju na keksima.
Uzmem svoje omiljene kojima se cijena uopće nije mjenjala bez obzira što ispod njih drešti „AKCIJA“ u namjeri da frustraciju zvjezdicama iskalim na prodavačici.
Gospođo, ja ne vidim da su ovi keksi išta pojeftinili. Prošli ponedjeljak su isto bili toliko.
Da, ali u srijedu su skočili za kunu i pol.
Aha, u srijedu skočili i danas opet kunu i pol manje?!
Pa da, znate, morali smo spustiti cijene zbog ulaska u EU.
Ok, velim joj, hvala lijepa i ugodan Vam dan….. platim, izađem van, zarevam ko magarac u dalmatinskoj Zagori, poravnam rogove i vratim se u ured.
Pojedem puru i krumpir, krajičkom oka snimim, keksi mi se rugaju sa stola. Kutija se otvori , oni se poredaju u krug i preobraze u zvjezdice. Svakom se razvuče ironični osmijeh na licu, izbelje mi se i nazad pobjegnu u kutiju.
O pas vam mater vašu bezobraznu! Uzmem kutiju, bacim je kolegi na stol, čestitam mu ulazak u EUniju, izađem iz sobe, uđem u wc, pogledam prema prozoru i vidim kroz njega šipca kako mjesi kruh u susjednoj kući uz milozvučno pjevušenje – Lejuropa, non e ljontana, če una kanzone italjanja, per vojjjjjjjjjjj, insljeme, junajt, junajt, ljurop.
Znajući da ću sad vjerojatno dobiti proljev i ne znajući kako će završiti ovaj dan, odjavljujem se. Prijem!


I da, živio nam prvi dan EUforije!

Nema komentara:

Objavi komentar

Deder ne trkeljaj uzalud!