Otvorim danas portal 24sata, kad me odjednom zapljusne
praska vatrometa. Zatitra mi obrva, ispade mi šalica, razbije se ručka, hlače i
majica dobiju fleku oblika Sjeverne i Južne Amerike.
Dobro, bar nije Europe. Mislim da to ne bi podnijela u 8
ujutro.
Mogli su bar pričekati da stavimo čepiće za uši i naočale za
varenje da iznenađenje ne bude sasvim neugodno, tek malko.
Kao da nam nije bilo dosta jučerašnje euforije, sladunjavih
govora i uštogljenih faca.
No kako želim zaboraviti sve te njuške, kao i nabijanje
muzike do pola 3 ujutro sa Bundeka, dok zbrajam popucane kapilare u
bjeloočnicama i psujem sunce žarko dvajstosmoj zvjezdici, hebla ju majka, odlučim
jutros ne biti nervozna i zaboraviti te milenijski važne događaje oko sebe.
S obzirom na sinoćnje bubnjanje do zore, još sam se i
uspjela relativno brzo izvuć' iz toplog i mekog kreveta, bez nekih većih
razmjena komplimenata sa mužem koji me poteže za nogu i sijeva očima.
Ustanem, prdnem, počešem se po frizuri na uzoru lika iz Boney.
M-a (jebi ga, zaspala s mokrom kosom na kraju), oteturam u kupaonicu, napunim
školjku al onako do ibera, umijem se, sfrčem kosu u rep nalik na sinoćnji
vatromet, obrišem naočale jeftinom maramicom iz DM-a, obrišem još jednom i još
jednom i shvatim da nije u njima problem. Danak ispucanih kapilara dolazi na
naplatu. Špricnem Playboy parfem na vrat, dobijem osip, opsujem, dreknem mužu
da sam spremna.
Sunce me oprži istog sekunda kad sam iskoračila iz stubišta.
No, dobro. Napokon normalan dan, bez kiše, oblaka i vjetra. Nasmijem
se od uha do uha jer mi do mozga dopre informacija da bi danas mogao biti
sasvim ugodan dan bez obzira što je ponedjeljak.
Ako zanemarimo tiskovine i ine medije, EUforična pompa će
vjerojatno lagano splasnuti, sve će uči u kolotečinu, posla neće biti previše
zahvaljujući dobrim vremenskim uvjetima, da, mogao bi biti sasvim ugodan dan.
Utrpamo se u našu Alfu i krenemo. Dođemo do Avenije
Dubrovnik a kad tamo kolona u oba smjera do Andore i nazad. Što sad?
Okreći vozilo, uđi u Siget, pa u Svetu Klaru, pa u
Remetinec, pa na Rotor, pa na Savsku, pa u Koturašku….. i nekako mi dođemo na
cilj, preko Hondurasa. Čovjek bi od ove EU očekivao ležernije putovanje, kako
nam je i obećano, no već prvi dan u EU, zapeli u bespućima prometnih smjerova.
Šef mi je uletio u sobu sa 45 minuta kašnjenja, prvi dan
nakon godišnjeg, mokar, usah'o ko' tulipan ubran prije devet dana, živčan ko'
skotna kuja i nabrijan ko' Subaru Forester, mog mentalno zaostalog susjeda.
Samo mentalni bolesnici mogu tako nabrijati prometno vozilo i drkati na postere
iz Auto-kluba. Moj susjed često kupuje Auto-klub. I često je nasmijan bez nekog
osobitog razloga.
Vratimo se na šefa.
Pokušao je naime do posla stići Avenijom V. Holjevca.
Vjerojatno znate kakav vam dan može biti na poslu kada vam
šef takav dođe, uz još 80% kolega u čijim očima vidite neizmjernu ljubav prema
slavlju ulaska u EUniju.
U tih prvih sat vremena, raspline se moj san o sasvim
običnom, možda čak i lijepom ponedjeljku.
No dobro, svatko se zabio u svoj kutak i mrmlja samom sebi.
Negdje oko podne, atmosfera se napokon okrenula na bolje.
Posla nema, vrijeme je za gablec, mam smo svi živnuli.
Zgrabim torbu, rasipam pola stvari po podu, skupim, psujem,
izletim iz firme i uputim se do Konzuma.
U Konzumu sve u zvjezdicama. Opet osjetim kako mi iste
nadražuju centralni nervni sustav.
Pokušavam ignorirati osjećaj, pokupim pureći pohanac i
pekarski krumpir na odjelu delikatesa i snimim akciju na keksima.
Uzmem svoje omiljene kojima se cijena uopće nije mjenjala
bez obzira što ispod njih drešti „AKCIJA“ u namjeri da frustraciju zvjezdicama
iskalim na prodavačici.
Gospođo, ja ne vidim da su ovi keksi išta pojeftinili.
Prošli ponedjeljak su isto bili toliko.
Da, ali u srijedu su skočili za kunu i pol.
Aha, u srijedu skočili i danas opet kunu i pol manje?!
Pa da, znate, morali smo spustiti cijene zbog ulaska u EU.
Ok, velim joj, hvala lijepa i ugodan Vam dan….. platim,
izađem van, zarevam ko magarac u dalmatinskoj Zagori, poravnam rogove i vratim
se u ured.
Pojedem puru i krumpir, krajičkom oka snimim, keksi mi se
rugaju sa stola. Kutija se otvori , oni se poredaju u krug i preobraze u
zvjezdice. Svakom se razvuče ironični osmijeh na licu, izbelje mi se i nazad
pobjegnu u kutiju.
O pas vam mater vašu bezobraznu! Uzmem kutiju, bacim je
kolegi na stol, čestitam mu ulazak u EUniju, izađem iz sobe, uđem u wc,
pogledam prema prozoru i vidim kroz njega šipca kako mjesi kruh u susjednoj
kući uz milozvučno pjevušenje – Lejuropa, non e ljontana, če una kanzone
italjanja, per vojjjjjjjjjjj, insljeme, junajt, junajt, ljurop.
Znajući da ću sad vjerojatno dobiti proljev i ne znajući kako će završiti ovaj dan, odjavljujem se. Prijem!
I da, živio nam prvi dan EUforije!
Nema komentara:
Objavi komentar
Deder ne trkeljaj uzalud!