Čitam neki dan na web-u BBC-a zanimljiv članak o lijepoj
našoj i turizmu u Hrvatskoj. Hvale naša dobra vina, hranu i povijesne zanimljivosti
sve u šesnaest.
Ovo ljeto sam zaista dosta obale obišla. I Istru i Dalmaciju. U tom obilaženju naše obale, uporno sam se stavljala u kožu prosječnog turista koji je čitajući preporuke po raznim našim i svjetskim portalima, odlučio posjetiti tu divnu i zanimljivu zemlju s tisuću otoka.
Ovo ljeto sam zaista dosta obale obišla. I Istru i Dalmaciju. U tom obilaženju naše obale, uporno sam se stavljala u kožu prosječnog turista koji je čitajući preporuke po raznim našim i svjetskim portalima, odlučio posjetiti tu divnu i zanimljivu zemlju s tisuću otoka.
Prvih tjedan dana sam odsjela na krajnjem jugu Istre.
U
večernjem izlasku po šetnici tražila sam suvenire koje ću ponijeti dragim
ljudima u Zagreb. Pažnju mi je privukla skupina ljudi koja je okružila
Peruanske ulič
Malo dalje graja,
vika, gromoglasni pljesak. Privučena znatiželjom uputim se do vreve. Šestero
mladih Nizozemaca priredilo pravi spektakl žongliranjem. Šeširić ispred njih se
puni kovanicama svih svjetskih valuta. Rulja oduševljeno plješće i skandira
njihovoj spretnosti. Zanimljivi su, nema šta. I dalje nema štandova sa
suvenirima.
Na jednom štandu ližnjanski neshvaćeni umjetnik crta sprejevima, na drugom se peku
palačinke veličine letećeg tanjura sa javorovim sirupom ili čokoladom. Pravo
hrvatsko, izvorno jelo.
Na sljedećem polućelav Rom upisuje imena na zrno riže, prava, stara hrvatska umjetnost.
Pa onda red štandova s perajama, japankama, slamnatim
šeširima, lepršavim haljinicama i nakitom, redom turske, kineske i tajlandske
proizvodnje. Krajnje nanervirana nedostatkom ičega hrvatskog, sjednem u kafić
da popijem neko autohtono vino i zatražim jelovnik.
Ćevapi, leskovački roštilj, pljeskavica, pomfrit,
hamburgeri, čizburgeri, kebab, nešto tursko što ne znam ni kako se čita i na
kraju jelovnika, pržene srdele, lignje i salata od tune. Ha! Neš' ti jesti
rvacko ovdi! Bacim jelovnik na drugi stol i naručim čašu crnog vina. Vranac???
Samo Vranac i Plavac? I to makedonski, naravno. Ok, donesite mi Schweppes, kad
smo već odlučili danas ignorirati slogan“ kupujmo hrvatsko“.
Na odlasku me Šiptar, vlasnik konobe koja nema veze s
konobom osim što je uz more, kao što ni on nema veze sa lijepom našom osim što
nam ovdje ide na jetricu, ljubazno pozdravi sa „dođite nam opet“. Hoću! Nikad!
Drugi tjedan sam provela u Zadru i okolici.
Zadar. Prekrasan
grad, zaista prekrasan. Pozdravili smo sunce i gledali taj divan zalazak kojime
se s razlogom ponose. Poželjeli smo djecu izvesti na neku klopicu. Pizza i
krumpirići. Jedina dostupna hrana u 22 sata navečer u centru Zadra, osim ako ne
želite potrošiti jednu plaću na večeru za četvero. Nema prženih ribica jer je
pun mjesec, nema fritula jer je kasno…
Kasno? Pa zaboga ljudi, turisti su tek
sad izmili na ulice. Do sad su ladili guzice na plažama.
Ok, nema ribica, nema fritula, idemo na sladoled.
Facebook,
LeonLeo, Fru-Fru, Hello Kitty, Buisquito, Plavo nebo, Angelius, Yogo-logo,
Snupy, Lilly. Ok teta, imate li koji sa okusom koji jedu obični ljudi, recimo
vanilija, jagoda il' čokolada?! Teta me pogleda ko' da sam joj opsovala rodbinu
na uzbekistanskom. Mislim, tako zbunjenim pogledom, punim nevjerice u kojima
pročitam pitanje – O Bože, pa zat to netko još danas jede??? Odustanem od
rasprave, izmoždena čitanjem naziva 63 vrste sladoleda i naručim Plavo nebo za
koje nitko od nas šestero nije uspio definirati okus, te Hello Kitty oko kojeg
smo se svi šestero posvadili da li je od jagoda, šumskih jagoda, malina ili
kupina. Na kraju, dignutih noseva prošećemo kroz štandove. Peraje, japanke,
slamnati šeširi, lepršave haljinice i nakit. Turska, Kina, Tajland, čak i Indija.
U daljini opet čujem zvuke one peruanske narodne glazbe i stričeka koji se dere
– đelato, đelato, ajs krim. U moru poluproizvoda uspijem namirisati lavandu,
hrvatsku lavandu. Jupi i juhu!!!
Treći tjedan smo odlučili obići na bar jedan od tih naših
tisuću otoka. Lošinj – preskupo. Trajekt bi nas ubio. Krk, prometna na Titovom
mostu, zatvoren sljedećih par sati. Vir – nejdite tamo, vlada želučana
groznica! Dugi otok – Jadrolinija u štrajku. Murter – četiri mjesta, jedan dućan.
Hvar – baš ovih dana pada kiša. Pelješac – zbog požara odustajemo. Goli otok – nakon
svega, zvuči savršeno! Toliko o našim otocima. Utaborili smo se na Viru,
kenjajući i rigajući ostatak tjedna. A lijepo su nam rekli.
Sa mora sam se vratila sa četiri vrećice lavande za ormar,
kineskim naušnicama, kineskim igračkama koje su klinci mahnito kupovali na
štandovima za previše kuna, kao da sutra Kina nestaje u nuklearnom napadu i s dve litre Višnjevca
za kojeg sam kasnije skontala da je iz Srbije.
Al ok, guzica mi se kupala u
hrvatskom moru (još za sada), uspjela sam se u Kauflandu potući za zadnjih pola
kile smrznutih papalina podrijetlom iz Mediterana, popila sam čašu Terana jer
sam ukrala butelju iz susjedovog podruma dok je ponosno pokazivao kolekciju
butelja a ja trpala jednu u torbu za plažu, jela sam fritule bez limuna i
domaće rakije (kao recimo fritule) koje mi je ispekla frendica rješavajući se
ostataka hrane iz frižidera i vidjela sam rub crkve Sv. Donata, onoliko koliko
sam uspjela od pomahnitalih turista. Kad malo bolje razmislim, da su imali gdje
sjesti i jesti nešto hrvatsko a ne ono što svaki dan imaju doma, možda bi
vidjela i drugi ćošak Donata. Ovako sam ponosna što sam dio hrvatske kulture
podijelila sa ovim čitateljima priglupih, lažljivih portala i gladna i riba i blitve
i sarme i dinstanog kupusa vratila se u svoju metropolu.