četvrtak, 31. listopada 2013.

Sretna nam Noć vještica, strave i užasa



Noć Vještica je stigla. Noć strave i užasa nam danas kuca na vrata. I eto, ja pozvana danas na Halloween party. Naravno, moraš se maskirati. Kakav bi to inače bio party uoči dana mrtvih. Uvijek sam za zabavna druženja, pa naravno, ni ovaj poziv neću propustiti mada mi obilježavanje ovog dana realno i podosta ide na džigericu. No ono što me više muči je moja totalna neosjetljivost na kreativu, usudila bih se čak reći i kronična retardiranost. Već tri dana razmišljam u što da se maskiram i palo mi na pamet nekoliko divnih ideja, samo nemam onu potrebnu žicu za realizaciju. Naprosto sam totalni antitalent za to. I onda si sve mislim, pa draga moja, kada malo bolje razmisliš, velik dio tvojeg života je horror, što to ne bi iskoristila. I tada mi misli krenu u sasvim drugom smjeru.

Prvo što mi je palo na pamet je izvadak mirovine moje mame. Kad sam vidjela na njemu iznos od 960kn, prvo što sam uzviknula je – Bože, ovo je stvarno horror. Možda da povedem mamu sa sobom i na čelo joj zalijepim taj izvadak. Ili možda ovog starca kojeg sam uslikala neki dan kod Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Izazvala bih strah, trepet i nadasve zgražanje prisutnih a čovjeka bi nahranila i napojila svime što smo pripremili za ovu posebnu noć. Možda bi mogla na Zavod za zapošljavanje staviti natpis – „Za sve zaposlene danas ovdje hrana i piće besplatno, od kad padne mrak dok sve ne pojedete i popijete“ pa gledati nekoliko stotina tisuća izbezumljenih faca kako ne mogu sakriti svoju tugu i razočaranje. Ili recimo na pučku kuhinju staviti obavijest da danas imaju kotlet sa šampinjonima, pa se iza ćoška smijati kako smo ih nasamarili. Što ne bi to nekome bila savršena noć strave i užasa. Mogla bi zatvoriti neko dijete u gepek svog automobila i vozikati ga po gradu da se sasvim uživi u ovu posebnu noć. Čitala sam ovih dana da je to u Francuskoj in. Ili recimo tri dana bez telefona, mobitela i interneta komunicirati s ljudima. Isuse, pa to je od svega najveća strava. Eto, nisam baš sasvim bez ideja.

A što velite na ovo. Umjesto Noći strave i užasa, cijeli dan obilježiti u tom stilu. Recimo jutro posvetimo vađenjem dokumenata u MUP-u. U podne recimo odemo izvaditi vlasnički list na gruntovnicu. Naravno, ako izađete do tada iz MUP-a a nisu vas poslali u Općinu po novi rodni list ili domovnicu, onda ćete podne dočekati tamo. A možda čak i popodne. Popodne, ako imate sreće i još niste u općini ili MUP-u, možete otići recimo u Poreznu upravu izvaditi, pardon, probati izvaditi svoju poreznu karticu jer vam treba za nešto. No, vjerojatno ćete zaboraviti da državne službe dan prije blagdana rade turbo skraćeno, pa ćete poljubiti vrata. Ostaje vam večer kad recimo možete otići na rasprodaju svijeća i cvijeća u obližnji trgovački centar i tamo se potući sa bakicom od 39kg i 93 godine, koja će vas zbog za kunu jeftinijeg cvijeta koji ste maznuli pred nosom tako namlatiti da ćete ostatak večeri provesti sa onim hebenim, smrznutim kotletom koji ste zaboravili odnijeti u pučku kuhinju, na naotečenom oku i nosu.

Vještice? Tko se njih još boji? Moja susjeda ispod mene je vještica. Kuha smrdljive fileke i slatki kupus svaki drugi dan. Jedan dan fileke, jedan slatki kupus i tako u krug. Vjerojatno žabe i žohari iz kotla srednjovjekovne vještice bolje mirišu. I prodavačica u dućanu ispod zgrade je vještica. Nadrkana od jutra do sutra, s divnom crvenom bradavicom na bradi. Kad nitko ne gleda, vjerojatno kupcima pljuje na kruh i peciva jer joj zlo izlazi iz sijevajućih, zelenih očiju. Vještica je i ona kokoš na šalteru u MUP-u. Koji zloban smješak je nabacila kad me poslala po novi rodni list. I ova vještica u Poreznoj upravi koja mi ja zaključala vrata ispred nosa je isto vještica. Baka koja me opizdila prek' cijele face je vještica na vješticama. Pun kufer vještica oko mene. I uopće ih se ne bojim. Možda sam i ja jedna od njih?! O da, jesam. Bar moj muž tvrdi tako.

Negdje sam čitala da se u toj noći čitaju strašne priče prije spavanja. Mogu i pričati o tome koliko puta sam vidjela presretno lice djeteta koje je dobilo čokoladu i igračku. Netko će reći, pa to je prelijepo. Ne, to je horror. Horror je u današnje doba da dijete iz vrećice izvadi paketić Smokija i da me pita što je to. Mogu vam i pričati kako je to držati vlastito mrtvo dijete na rukama. Da li vam je to dovoljno strašno?!

Život je prepun horror priča i jasno mi je odakle je potekla ova noć jer sam čitala o tome, no nije mi jasno zašto se i dalje slavi i obilježava. Ako se drugi boje da ih njihovi mrtvi ne posjete ok. Ja se ne bojim. Ja živim za taj susret. No, kako god, ja ću se danas, totalno nekreativna ipak maskirati u nešto, pa makar uzela i papire sa obdukcije djeteta i obljepila ih po sebi, nabaciti smiješak i otići se zabaviti. Samo nek se troši, slavi , jede i  pije! To što živimo horror svaki dan a mnogi ga još nisu svjesni, noćas nije bitno. Sretna nam Noć vještica, strave i užasa!


četvrtak, 26. rujna 2013.

Otoci koji izranjaju, kipovi koji svijetle i ostala svjetska čuda



Kako je nekada davno rekao drug Šojić – „Drugovi, dolazi vreme reorganizacije, transformacije i sistematizacije!“. Ne da dolazi, nego je odavno došlo. U mom preduzeću već davno. Do jučer sam se i sama čudila ko pura dreku zašto tvrtke otpuštaju svoje djelatnike, pa onda zapošljavaju studente ili plaćaju vanjske suradnike. No nakon što sam uporno pokušavala jednog djelatnika potaknuti da izvrši jedan, samo jedan zadatak u osmosatnom radnom vremenu i nakon što mi to nije pošlo za rukom, shvatila sam da ima hebenu sreću što sam mu samo kolegica a ne i poslodavac jer bi na njegovom mjestu odavno sjedio nadobudan student, nabrijan tehnološlim znanjem i ostacima THC-a od sinoć koji mu još bauljaju po moždanim nitima i krešu po elektro-signalima za budnost i hiperaktivnost. I koliko god to zvučalo grdo, ali treba nam, treba nam.
Često se pitamo u toj svoj transformaciji i reorganizaciji – Kuda ide ovaj svijet?! Ide u spolni organ susjedove mame, ukratko. I nema sad tu više neke prevelike diskusije, razmatranja i pameti. U jednom segmentu našeg postojanja smo dostigli inteligenciju kiborga a u drugom još uvijek vjerujemo u bajke, vile i čarobnjake. U istoj zgradi, u sjevernom krilu kloniraju ljude, u južnom zazivaju kišu i boginju plodnosti plesom oko kamina. Ameri pametuju na svoj klasičan retardo-debilan način (Colombo jebem te radoznala), Kinezi šute, rade ko mravi i preuzimaju svjetsku ekonomiju i polako ali sigurno, zajedno s obrezanima rade na „Novom svjetskom poretku“.
Isto tako, imamo svoj hram u koji se možemo doći moliti i gdje su svi ljudi pod suncem isti. No, narkomani i lopovi ovdje će uvijek naći oprost, a neplodni parovi osudu što im je ikada uopće palo na pamet poželjeti dijete a „majka priroda“ im taj zadatak nije namijenila. Koji zadatak je priroda namijenila narkomanu koji u nedostatku dopa vlastitoj materi krade iz novčanika, još nisam dokučila. U kojoj su to kategoriji oni koji idu na umjetne oplodnje ako znamo da je crkva dala oprost čak i Sv. Pelagiji koja je bila profesionalna prostitutka a  zaslužila je titulu svetosti. Valjda imam prenizak IQ i totalni nedostatak duhovne inteligencije a vjerojatno i preslab digestivni sustav kako bi ovo mogla svariti i shvatiti. U tom svom poštivanju Majke sve Prirode i jedinog nam Oca, isti taj hram će, nakon što je u znaku ljubavi i mira iz pete isrkao i zalijepio hračak  jednom takvom paru – ne možete dobiti blagoslov da odete na umjetnu oplodnju!!! – posred lica, bezočno i bez imalo srama pet minuta poslije zbrojao košaricu milodara i isfinancirao župniku Anti novi Merđo, koji je s istim tim Merđom pokupio priležnicu, nategnuo je na zadnjem sjedištu svoga auta i pojeo Livanjskog pršuta, sasvim smetnuvši s uma da je Veliki Petak. Valjda je Majka poslala fax da je to sasvim ok. Mislim, i oni idu tehnološki prema naprijed. Nije to više ona srednjovjekovna ustanova koja linčuje ljude. Ali samo zato jer imaju fax. Ili zato što je Anto župnik. Eh, jebiga, sad više nisam sigurna. No, ja ću ko' moj sused narkić. On se uneredi ko' stoka, pokrade susedu i dućan ispred zgrade, pa onda kad ga popusti, ode kod župnika Jure cmoljit za oprost. I tako svaki drugi dan. Ispovijed, dvije, tri molitve i on je sasvim čist i grijesi su mu oprošteni. Ode i ja danas nakon 20-ak umjetnih plodnji isto zatražiti oprost. Sigurna sam da ću ga dobiti i danas i sljedeći put. I da, imao je onaj mali pravo koji je rekao - Kad sam bio mali, molio sam Boga da mi da bicikl. Kad sam malo odrastao, shvatio sam da to tako ne funkcionira, pa sam ukrao bicikl i molio za oprost.
Jučer eto, uslijed potresa, isplivao otok. Alo ljudi, cijeli otok. Turisti odma' pohrlili na last minute stranice, mahnito kupujući avio-karte pa da vide to svjetsko čudo. Čudno, baš ovih dana, kada bi trebali dobiti neke konkretnije informacije recimo o tome koliko će nas godina hebanja od strane mile nam EU koštati zahebancija s njima, otok skrene pažnju. Bez obzira što je jedan takav 2012. isplovio u Crvenom moru ispred Jemena i jedan 2011. pred Božić ispred Španjolske obale. No tada nije bilo Milinovićevih sranja koje sad nekak' treba gurnut pod tepih kako ga netko nebi zagutio slučajno ga ugledavši kako po skrivečki pokušava pretrčati put od automobila do ulaza u Banske Dvore. Nije bilo sjednica vlade na kojem se već danima priča o „Lex Perković“. O majke ti mile. Ovo ko' da je župnik Ante pisao bajku za malu djecu. I to mi je u istoj kategoriji kad narkomane veličate a neplodne mlatite lopatom. Neka ubojica ovdje odleži godinu, dve! Nema nama što Europa govoriti koliko će naši ljudi i gdje izdržavati kaznu!!! Ljudi? Tko je u cijeloj ovoj priči točno čovjek. Ubojica? Idiot koji mu neće sljepit kaznu da mu se drek u guzici stisne? Ili mi, koji pušimo priče o uskrslim otocima i svjetlećim predmetima a nisu žarulje? E da. Ovo o lebdećim otocima. Inače je to sasvim normalna geološka pojava koja se obično pojavi nakon svakog većeg potresa koji se dogodio iznad tektonskih ploča koje zapnu jedna pod drugom.
Ah, kad smo kod tih svjetlećih predmeta. Zar zaista još postoji netko u našoj državi tko vjeruje u Međugorje na ovaj način kako ga tamošnji stanovnici prikazuju? Da se razumijemo. Ne vrijeđam ničiju vjeru ili nevjeru. Ne ulazim u rasprave postoji li nešto, da li se ikada ukazuje, ima li netko moć vidjeti nešto što drugi ne vide. Ne osporavam čuda koja ni danas nisu ničime objašnjena. Ne kažem da ne postoje i da smo još daleko od toga da nam sve na ovom svijetu bude shvatljivo i bisto. Ali brate mili, ovo je pre ali presmiješno. Nema šanse da kod nas nešto bude normalno. Recimo, da netko dobije stigme naočigled svima, što je katolička crkva proglasila čudom i što i jest čudo. Da se nečiji leš nakon smrti ne raspadne, nego ostane netaknut. Pogotovo ako se radi o vidjelici Majke Božje. Meni ova Vicka već sad smrdi, a ne znam kako će kad cepikne tek da vonja. U svakom slučaju, čestitam im na genijalnom biznisu, Hercegovci su tu uvijek bili nekako vodeća narodna skupina i tu im skidam kapu. Mada, sve se bojim što mi moglo biti s onim Kerumovim kipom na Marjanu. Možda cijeli Split bude osvjetljen poput scene iz serije Malcolm in the middle kada nestašnji dječarci pripreme vatromet sa šećerom na kraju u obliku rakete Komodo 3000. I gledajući svu tu sprdačinu oko flourescentne boje kipa, braće Trotter i prepucavanja Hrvata po raznim forumima, mogu samo reći - Ne znam dali Bog postoji, ne mogu tvrdi niti da ne postoji, niti isključujem mogućnost da postoji, ali bilo bi bolje za njegov ugled da ne postoji. Definitivno.
Ja se dam okladiti da 99% hrvatske nacije ne zna nabrojati svih sedam svjetskih čuda a kamoli bar pet priznatih čuda od strane Katoličke crkve. Al' svi se znaju čuditi. Čudna li čuda. Ili kako pametni kažu.Čuda se ne događaju u suprotnosti s prirodom, nego samo s onim što im podrazumijevamo pod prirodom. Čuda se događaju svakog dana; promijeni svoje mišljenje o tome šta je čudo i vidjet ćeš ih svuda oko sebe. U bačvi vina skrivena su mnoga čuda. E ova zadnja je fakat istinita. Nakon svog zadnjeg pijanstva, moja kuja je imala tri oka, devet nogu i pjevala je nešto od Rozge. A ja takav skeptik! Fuj me bilo! Fuj! Sad se sramim i idem. Na ispovijed. Najboljoj prijateljici. Uz čašu vina.



utorak, 27. kolovoza 2013.

Hrvatska - mala zemlja za veliki odmor



Čitam neki dan na web-u BBC-a zanimljiv članak o lijepoj našoj i turizmu u Hrvatskoj. Hvale naša dobra vina, hranu i povijesne zanimljivosti sve u šesnaest.
Ovo ljeto sam zaista dosta obale obišla. I Istru i Dalmaciju. U tom obilaženju naše obale, uporno sam se stavljala u kožu prosječnog turista koji je čitajući preporuke po raznim našim i svjetskim portalima, odlučio posjetiti tu divnu i zanimljivu zemlju s tisuću otoka.

Prvih tjedan dana sam odsjela na krajnjem jugu Istre. 
U večernjem izlasku po šetnici tražila sam suvenire koje ću ponijeti dragim ljudima u Zagreb. Pažnju mi je privukla skupina ljudi koja je okružila Peruanske ulič

ne svirače.  Svi su se lagano ljuljuškali u ritmu njihove narodne muzike, dok je jedan iz te vesele skupine s perjanicama uvaljivao turistima njihove CD-e i neko narodno sviralo nalik na istarske sopile. Jedna majka je čak kupila djetetu perjanicu za 150kn, dok je neka mlada djevojka kupila pernati „čuvar snova“ za 70kn. Malo iznervirana što nisam na primjer naišla na štand sa istarskim narodnim instrumentima i folklornim suvenirima krenem dalje šetnicom. 
Malo dalje graja, vika, gromoglasni pljesak. Privučena znatiželjom uputim se do vreve. Šestero mladih Nizozemaca priredilo pravi spektakl žongliranjem. Šeširić ispred njih se puni kovanicama svih svjetskih valuta. Rulja oduševljeno plješće i skandira njihovoj spretnosti. Zanimljivi su, nema šta. I dalje nema štandova sa suvenirima. 
Na jednom štandu ližnjanski neshvaćeni umjetnik crta sprejevima, na drugom se peku palačinke veličine letećeg tanjura sa javorovim sirupom ili čokoladom. Pravo hrvatsko, izvorno jelo. 
Na sljedećem polućelav Rom upisuje imena na zrno riže, prava, stara hrvatska umjetnost. 
Pa onda red štandova s perajama, japankama, slamnatim šeširima, lepršavim haljinicama i nakitom, redom turske, kineske i tajlandske proizvodnje. Krajnje nanervirana nedostatkom ičega hrvatskog, sjednem u kafić da popijem neko autohtono vino i zatražim jelovnik.
Ćevapi, leskovački roštilj, pljeskavica, pomfrit, hamburgeri, čizburgeri, kebab, nešto tursko što ne znam ni kako se čita i na kraju jelovnika, pržene srdele, lignje i salata od tune. Ha! Neš' ti jesti rvacko ovdi! Bacim jelovnik na drugi stol i naručim čašu crnog vina. Vranac??? Samo Vranac i Plavac? I to makedonski, naravno. Ok, donesite mi Schweppes, kad smo već odlučili danas ignorirati slogan“ kupujmo hrvatsko“.
Na odlasku me Šiptar, vlasnik konobe koja nema veze s konobom osim što je uz more, kao što ni on nema veze sa lijepom našom osim što nam ovdje ide na jetricu, ljubazno pozdravi sa „dođite nam opet“. Hoću! Nikad!

Drugi tjedan sam provela u Zadru i okolici. 
Zadar. Prekrasan grad, zaista prekrasan. Pozdravili smo sunce i gledali taj divan zalazak kojime se s razlogom ponose. Poželjeli smo djecu izvesti na neku klopicu. Pizza i krumpirići. Jedina dostupna hrana u 22 sata navečer u centru Zadra, osim ako ne želite potrošiti jednu plaću na večeru za četvero. Nema prženih ribica jer je pun mjesec, nema fritula jer je kasno… 
Kasno? Pa zaboga ljudi, turisti su tek sad izmili na ulice. Do sad su ladili guzice na plažama.
Ok, nema ribica, nema fritula, idemo na sladoled. 
Facebook, LeonLeo, Fru-Fru, Hello Kitty, Buisquito, Plavo nebo, Angelius, Yogo-logo, Snupy, Lilly. Ok teta, imate li koji sa okusom koji jedu obični ljudi, recimo vanilija, jagoda il' čokolada?! Teta me pogleda ko' da sam joj opsovala rodbinu na uzbekistanskom. Mislim, tako zbunjenim pogledom, punim nevjerice u kojima pročitam pitanje – O Bože, pa zat to netko još danas jede??? Odustanem od rasprave, izmoždena čitanjem naziva 63 vrste sladoleda i naručim Plavo nebo za koje nitko od nas šestero nije uspio definirati okus, te Hello Kitty oko kojeg smo se svi šestero posvadili da li je od jagoda, šumskih jagoda, malina ili kupina. Na kraju, dignutih noseva prošećemo kroz štandove. Peraje, japanke, slamnati šeširi, lepršave haljinice i nakit. Turska, Kina, Tajland, čak i Indija. U daljini opet čujem zvuke one peruanske narodne glazbe i stričeka koji se dere – đelato, đelato, ajs krim. U moru poluproizvoda uspijem namirisati lavandu, hrvatsku lavandu. Jupi i juhu!!!

Treći tjedan smo odlučili obići na bar jedan od tih naših tisuću otoka. Lošinj – preskupo. Trajekt bi nas ubio. Krk, prometna na Titovom mostu, zatvoren sljedećih par sati. Vir – nejdite tamo, vlada želučana groznica! Dugi otok – Jadrolinija u štrajku. Murter – četiri mjesta, jedan dućan. Hvar – baš ovih dana pada kiša. Pelješac – zbog požara odustajemo. Goli otok – nakon svega, zvuči savršeno! Toliko o našim otocima. Utaborili smo se na Viru, kenjajući i rigajući ostatak tjedna. A lijepo su nam rekli.


Sa mora sam se vratila sa četiri vrećice lavande za ormar, kineskim naušnicama, kineskim igračkama koje su klinci mahnito kupovali na štandovima za previše kuna, kao da sutra Kina nestaje u nuklearnom napadu i s dve litre Višnjevca za kojeg sam kasnije skontala da je iz Srbije. 
Al ok, guzica mi se kupala u hrvatskom moru (još za sada), uspjela sam se u Kauflandu potući za zadnjih pola kile smrznutih papalina podrijetlom iz Mediterana, popila sam čašu Terana jer sam ukrala butelju iz susjedovog podruma dok je ponosno pokazivao kolekciju butelja a ja trpala jednu u torbu za plažu, jela sam fritule bez limuna i domaće rakije (kao recimo fritule) koje mi je ispekla frendica rješavajući se ostataka hrane iz frižidera i vidjela sam rub crkve Sv. Donata, onoliko koliko sam uspjela od pomahnitalih turista. Kad malo bolje razmislim, da su imali gdje sjesti i jesti nešto hrvatsko a ne ono što svaki dan imaju doma, možda bi vidjela i drugi ćošak Donata. Ovako sam ponosna što sam dio hrvatske kulture podijelila sa ovim čitateljima priglupih, lažljivih portala i gladna i riba i blitve i sarme i dinstanog kupusa vratila se u svoju metropolu.

srijeda, 24. srpnja 2013.

Žene su ljepši spol!?



Hm, nerijetko se upitam da li je to zaista tako. Mislim, danas je takvo vrijeme da više ne možemo dijetiti ljude na muški i ženski spol. Recimo, moj novi susjed je tranvestit ili transseksualac i ja već danima pokušavam dokučiti jel muško ili žensko, odnosno jel' tranvestit ili transseksualac. Jučer sam išla na koljenima ribati stubište dok je stajao ispred lifta, pokušavajući snimiti situaciju ispod kratke, šarene haljinice. A da je komad, jest Boga mi i to sam takav! Bio muško ili žensko.

Joj suseda, kak ste vi vredni.
Jesam sused, ovaj suseda, a kam ćete vi.
Na depilaciju, hihihihih. Znate, jako sam dlakava dole.

Dakle, po osobnoj zamjenici kojom se koristi i općem izgledu, ovo ispred mene je žensko. Odnosno, tako se definira.

Ja imam sreće, ćelava sam skoro doslovce. I po rukama i nogama i bikini zoni. Vidite! – zadižem kratke hlaćice skoro do prepona kako bi navela i susedu da zadigne haljinicu.
I-ju suseda, pa koja ste vi sretnica. Imate tak glatku kožu i tak lepu put. Sa mnom se majka priroda našalila.

Da, pomislim u sebi, jest i to grdo, no nastavim svoju misiju istraživanja.

Nego suseda, kaj imate možda koji uložak viška da sad ne trčim u trgovinu, zagugučem.
Nemam draga, znate ja vam uopće s tim nemam problema, hormoni, hihihihihihi – zakikoće.

I kaj sad? Jel perimenopauza ili testosteron u pitanju? Opet sam na početku.
I tako dođe lift, suseda ode a meni ostane ostatak stubišta na ribanje bez ikakvih pametnjih saznanja osim da je pod stubišta zaista jako prljav. Ne preostaje mi drugo, nego razmisliti o sljedećoj taktici.

No i njezin životni partner mi je isto sasvim nedefinirana persona. Ne znam jel muško ili žensko, a tranvestit bogami nije. Tranvestiti su većinom zgodne osobe ili se bar trude to biti, no ovo je ruglo ljudskog roda. Ima sise, dakle, trebalo bi biti žensko, no ima i brkove da ga hebeš i to poprilično guste i crne. Ima dobro dupe, oblo i srcoliko, ali ima i dlakave noge. Za ovo neidentificirano stvorenje nisam dobila poriv otkriti što je točno al mislim da im se dijete koje ne sliči na nikoga izlanulo.

Mama, mama što je to transvestit?
Eno ti tate pa pitaj nju.

Jednom je moj kolega provalio da ni jedna žena ne može biti toliko ružna koliko to može biti muškarac. Ja se uopće ne slažem. Danas rugobe od žena možete vidjeti zaista svugdje. Nekada su se skrivale pod maramama i velovima a danas briju da su lijepe i sasvim se dobro nose sa time. Dakle, meni su zaista drage žene koje ne pate od teških kompleksa i fino se nose sa svojim manama i nedostacima, ali nekima bi bilo bolje da pate.
Recimo, žene koje su meni utjerale strah u kosti su redom neke zvijezde i umišljeni likovi.

Paris Hilton. Ono, nije da je baš katastrofuša ružna, no faca joj baš nema neke veze sa geometrijom lica, nosom bi mogla umjesto parati nebo, kopati kuruzu a cijela njena pojava podsjeća na viceve o glupim plavušama. Ne treba ni zinuti. Umjesto što se opija i šmrče od jutra do sutra, neka sirota nešto i pojede da joj nos i ostatak tijela dođu u neku ravnotežu.

Lady Gaga. Ljudi, ja se ukakah momentarno od straha kad sam prvi put vidjela ženu. Ženu? A valjda jest  žensko. Mada više sliči na tranvestita nedefiniranog spola. Ljudi moji, pa kaj je to žensko??? Svemirsko odijelo, struk 50cm, bokovi 60cm, sise 55cm, na glavi mrtvo prase, oko struka redenik za mitraljez.

Nina Morić. Za Boga Nino, što ti bi!!! Od predivne crnke za kojom nema žene da se ne bi okrenula, nastade The Jocker sa nosom zakržljalog mravojeda. Pretankim i predugačkim. Tijelo je dovela u status izgladnjelog etiopskog novorođenčeta a facu ko' da joj netko lopatom za snijeg poravno'. Srećom, žena se „opametila“ pa je izjavila da više ne želi izgledati kao tranvestit, izvadila je silikone iz face i sad izgleda ko moja baba Marija koja je prodavala kiseli kupus na Dolcu. Samo je malo mršavija i ispijenija.

Lara Flynn Boyle. Ta ima toliko botoxa u sebi da izgleda ko' da se nije trijeznila godinama. Lice podbuhlo, oči se skoro ne vide, al nit jedna bora nije vidljiva. U stvari izgleda ko vrlo svježi leš. Tek lagano napuhnuto. U odnosu na tijelo, glava je veličine NLO-a. Cjelokupni dojam je…. Jel ovo osoba ili štapni mikser?

Meg Ryan. Jel ova žena sišla s motora koji je upravo protutnjao 350km/h a nije imala kacigu? Mislim, usta i oči su joj se omotale skroz oko glave.

I takvih svakodnevno po novinama, mali ekranima, sijaset. A ja se gledam, gledam i pomislim – ako one mogu tako bez srama pozirati i nebom parati noseve, mogu i ja sa svoja tri reda sisa i guzicom veličine Fiće sasvim mirno prošetati sokakom.
I sve si mislim, pa siroti ti naši muški. Nikad ne znaju što su dobili ispod tih krpica. Kad se skinemo, kad odkačimo grudnjak nafilan silikonom, gačice koje te utegnu tako da ti se usta ni ne mogu smanjiti na manju veličinu od Severininih, oči od kroničnog utegnuća donjih trbušnih mišića automatski izgledaju veće i poželjnije (pogled gladnog teleta), kad ostružemo sav taj fasadex sa lica, odložimo umjetnje trepavice i skinemo pete od 20cm – što ostane od nas. Lajavi prototip pokojne ljepotice.


Eto, sad smo donekle razložili zašto možda nosimo titulu ljepšeg spola. No, vjerojatno nikada nećemo shvatiti kako muškarci uvijek popuše svu tu masku. Ili im je uz toliko prirodno lijepih žena lakše reći – draga si dušo, samo ovakva ne možeš nikuda. Ovo ti je lice i tijelo samo za spavanje. Da si sutra opet bila ona lutkica iz ormara. Da, vjerojatno zato. Kad spavamo, onda žmirimo, kad žmirimo onda ne vidimo, kad ne vidimo, onda ne postoji. Da, valjda zato. 
Mora da se Ava Gardner, Beth Taylor i njima slične vrte gore ko' CERN turbina a Sophia Loren pokušava dokučiti gdje je nestao čovjek.... žena.... ljepota.

utorak, 23. srpnja 2013.

Suživot sa različitima





Otkada 
je naših naroda na ovim prostorima, povlači se pitanje jel' moguć suživot sa Srbima, Slovencima, Bosancima. I obično to pitanje potegnu veliki domoljubi jer kao, oni su tu od stoljeća sedmog, šta drugi imaju tu raditi, to je naša zemlja, tu žive Hrvati. Velike muškarčine koje mrze sve što je balkansko, europsko, što ima u sebi riječ metro, homo ili ć na kraju prezimena jer to su netom srpska prezimena a sve što nije hrvatsko, to je srpsko. Ostatak svijeta za njih ne postoji. Oktobar je srpska riječ, ako niste znali, cijela Velika Britanija je jedna Velika Srbija, metroseksualci su pederi, homoseksualci su pederi i Srbi i cigani su pederi, mamu im hebem. Jedino je Ceca seksi, mater joj njenu srpsku, mora da ima hrvatsko korjenje. 
No ni jednom od tih muškarčina nije palo na pamet da ni sa njima suživot baš nije pretjerano divan. Da njih, velike hrvatine i ženoljupce u stvari 90% ženske populacije doživljava kao agroseksualce (u daljnjem tekstu – seljačine). Čak ne morate biti ni u toj kategoriji, samo je dovoljno da ste običan muškarac i dalje je suživot sa vama vrlo upitan. Sve se manje čudim istospolnim brakovima, pogotovo ženskim. Totalno su mi razumljivi ti brakovi i veze u kojima vlada razumijevanje i sklad, čisto zbog jednakih pogleda na svijet, ako zbog ničeg drugog.

Danas, kad sam supruga i majka i kad živim u istom kućanstvu sa tri muškarca, neke stvari su mi puno, puno jasnije. Kao što je recimo, zašto neke životinje jedu svoje mladunce, zašto žene imaju toliko hormona i zašto nam je Bog dao razum i smisao za toleranciju. Odgovor na druga dva pitanja je vrlo jednostavan – da vas ne poubijamo a odgovor na prvo,  jer smo civilizirane životinje i jer vam zbog količine hormona koji nam stvara nevjerojatan balans u tijelu samo kulturno objasnimo svoju frustriranost slabijima i nemoćnijima, vrištući i bacajući sve što nam se domogne šake. To je ono što vi zovete PMS a mi prirodnim mega-suzdržavanjem (dakle, jest PMS) i balansom u prirodi. Srećom, i zakon je na vašoj strani, pa je i to jedan od elemenata zbog kojega ne jedemo svoju retardiranu mladunčad i totalno nemoćne muževe.

Da pojasnim i pojam retardirane mladunčadi. Ovo je vrlo izraženo kod mačaka. Domaćih, kućnih, divljih. Naime, mladunče koje se rodi prerano ili ona mladunčad sa nekom fizičkom ili psihičkom manom, majke naprosto pojedu. Pod psihičkom manom se podrazumijeva slabost, sporost, dezorijentiranost jer i u životinjskom svijetu toga ima. Time njima skrate muke, a sebe prehrane. I svi to smatraju normalnim ciklusom u prirodi. No kad je čovjek u pitanju, tu nema mjesta kanibalizmu a takvi spori, slabi i dezorijantirani primjerci su se sasvim dobro ukorijenili i udomaćili zahvaljujući nama ženama, odnosno našim dragim hormonima i osjećajem za toleranciju.

Mislite li da bi lavica ponovila tri puta ovu rečenicu i tolerirala tri puta ovakav odgovor?

Sine, odi baci smeće, smrdi već dva dana u stubištu.
Evo sad ću.
Dva sata kasnije. Sine, smeće još uvijek smrdi.
Evo mama, 5 minuta, sam da završim ovaj level.
Sat vremena kasnije. Jel prošlo tih 5 minuta?
O Isuse, jesi dosadna! Evo idem!!! Ne znam samo kome smrdi, sami smo na katu, svi susjedi su na moru. Sad si mi shebala Andregona na 4. nivou Krivolandije i moram sve ispočetka!

Hvala ti Bože na toleranciji koju si mi podario, dok drhtavim rukama vraćam Zepter tavu u ladicu i zamišljam koji bi to divan i milozvučan zvuk dodira dna 12mm i šuplje glave bio.

Sljedeće jutro ulazim u dječju sobu da ostavim na radnom stolu novce za kruh. Čim sam otvorila vrata zapuhne me miris zbog kojeg vjerojatno oni iz CSI serije stavljaju onu kremu pod nos. Jest' da je vruće, ali klima radi i ako je krep'o  jedan od njih ili pas, nema šanse da se u toku noći toliko usmrdio. Uz preokretanje želuca, pokušam ući u sobu dišući na usta u kojima se krene skupljati čudan okus ukiseljenog zelja i sanitarnog čvora na Trgu bana Jelačića u onom pothodniku. Popiknem se na nešto tvrdo za koji u prvi tren pomislim da je komad gipsa koji je jedan od njih donio iz rudnika u Makedoniji, zajauknem jer me zaboli nokat palca a neidentificirani predmet odleti pod krevet uz zvuk udaranja u kartonsku kutiju za koju znam da je ispod kreveta. Sagnem se, izvučem kutiju sa kojom nazad doleti i NLO. U tom trenu mi se jučerašnji doručak, ručak, gablec i večera, zajedno sa kokicama koje sam poždrala uz srcedrapajući film, vrate u želudac. Kutija koja je namjenjena za prazne CD-e, osim njih, sadrži i 5 predmeta oblika zgužvanih muških čarapa, no neobične teksture. Također i predmet kojim sam si skoro slomila nokat na nožnom palcu. Teksture oblika trule banane i čvrstoće rigips ploče. Nećete vjerovati, to su čarape i ispravile su se i dobile normalan miris već nakon prvog pranja.

Hvala ti Bože što si proširio moje vidike i što si mi pokazao da „skorena čarapa“ nije mit i što mi svaki dan daješ snage za ovakve izazove – pomislim, dok mi druga polovica mozga govori kako je umorstvo kažnjiv čin i da nisam u PMS-u i da neću imati olakotne okolnosti, dok u daljini vidim scenu iz Rambo filma kako raketnim bacačem raskužujem sobu i osobe koje obitavaju u njoj sa luđačkim smiješkom na licu svom.

Da pojasnim i pojam nemoćnih muževa!

Sedam ujutro je, ustajem dok me voljeni suprug bocka kažiprstom desne ruke pod rebra i nježnim glasom mi tepa kako je vrijeme za krenuti na posao. Inače ga volim, stvarno ga volim, ali u tim trenucima bi voljela da ga boli. Da ga jako boli. Ustajem, odvučem se u kupaonu, pokušam svoje zgužvano lice dovesti bar u stanje slatke shar-pei face. U autu visim preko pojasa, dok on veselo pjevuši pjesmuljak s radio Antene. Penjem se na 3. kat, ulogiravam, radim do 16 ko crnac na polju pamuka, gablec jedem na radnom mjestu. U 08:15, on odlazi na kavu, vraća se se u 09:30. U 10:30 odlazi na gablec, vraća se u 11:30, u 12:00 odlazi na sastanak na kojem crta cvjetiće i srčeka po papiru dok drugi melju nebitne gluposti, vraća se u 14:30 u 15:00 odlazi umoran i nervozan od sastanka na gemišt i čeka me u birtiji. Dolazimo u 16:30 doma, baca se mrtav umoran na krevet uz desetak sočnih psovki o tome koliko se naradio i koliko posla ima. Ja operem suđe koje su sva trojica naslagala u sudoper, pometem dlake od pesa koje doslovce lete po stanu, potrpam skorene čarape, žute gaće i znojne majice po cijelom stanu i odvrnem na 90 stupnjeva, objesim veš koji se do tada vrtio u mašini. Legnem napokon oko 18:00 kraj njega samo da rastegnem tijelo prije nego se ulovim peglanja, on me pogleda i procijuće – A kaj je tebi, u zadnje vrijeme si stalno umorna i sam bi spavala, tak si se ulijenila. 

U mislima se zahvalim Bogu na toleranciji prema svim ljudima dok mi misli odlutaju u Muzej torture u Pragu, na sve one divne sprave za mučenje i sa smješkom na licu zamislim svog voljenog muža kako vrišti u agoniji dok mu prelijepa domina u crnoj koži s porilukom išibava i iscrtava peace znak na leđima i gura buket cvijeća u guzicu i tenisku lopticu u usta i još svašta nešta što možda bolje da ne pišem. O da, bolje da sada stanem.

I na kraju dana, nakon peglanja i kuhanja ručka za sutra, pranja wc-a i tuširanja od svega, ah, napokon oko 23:00 krevet, spavanje, odmor, nirvana. Prvo bacim okce malo na TV dok se ne ušuškam, muškarac do mene spava mirnim i pravedničkim snom pa i mene krene loviti moj pravednički san. Ugasim TV, ušuškam se i krenem lutati bespućima snova kada me prene roktaj divlje svinje koja je vjerojatno upucana u desni but. Sačmaricom. Srce mi 'oće iskočiti iz tijela, jedva uspostavim ritam disanja i mozak mi registrira informaciju – pa to je hrkanje. Hebate, koliko decibela može izaći iz nosa srednje veličine! Zahvalim nabrzaka Bogu što kraj mene ne spava Gerard Depardieu ili Adrian Brody i nježno prodrmam mlitavo tijelo pored sebe sa još nježnijim glasićem – Dušo hrčeš, okreni se na bok molim te. Uz roktaje krmače na izdisaju nakon vrlo teškog poroda 45 mladunaca i negodovanje, ipak se okrene. Opet se ušuškam, taman me ulovi tanak sanak, kadli opet divlje svinje trče poljem, skviče, rokču, grgljaju, u daljini pucanj… Znoj me oblije dok se opet sabirem sjedeći u krevetu, vraćam srce na mjesto i disanje u normalu. Nit' su svinje, nit' je puška. Hrkanje i prdež. Sad već poprilično isfrustrirana pa i manje nježna i tiha, zamolim dotičnog malo mira za svoj zasluženi odmor, no umjesto zamoljenog dobijem frkanje nosom – pa kaj ja mogu, ne hrčem namjerno, zaštopan mi je nos. Dakle, sad je nos. Jučer je bila loša večera, prekjučer čaša vina previše, noć prije koja kila viška, noć prije pun mjesec, noć prije problemi na poslu, noć prije žgaravica, noć prije grozan san, noć prije….. Danas gospodin liježe sa punom spremom za normalno disanje i ostale tegobe. Naša dežurna apoteka je siromašnija za godišnju zalihu flastera za nos, 3 litre fiziološke otopine, 500 tableta protiv žgaravice, 100 kutijica kapi za nos za odrasle, 50 pakiranja Peptorana i Gastala, 300 tableta biljnih pripravaka za miran sam i nešto malo ricinusovih tabletica, diuretika i emetika, ako sve ovo ne pomogne, tek toliko meni za zabavu.

Dakle, hvala ti Bože na suvremenoj medicini i mojoj inteligneciji kojom ću zasigurno riješiti i ovaj problem na način da iskoristim balans hormona i osjećaj za toleranciju. I molim te Bože, daj nam što više pedera, Slovenaca i Srba, da se ovi zbog kojih ozbiljno razmišljam da isprobam kanibalizam, nauče kako je divno živjeti u suživotu sa različitima.



subota, 13. srpnja 2013.

Muškarci su jači spol




Dođem ja neki dan doma iz dvanaj'st-satne smjene, muž leži na krevetu, izvrnuo facu, izgleda kao da mu brada zapela u patentnom zatvaraču, u pogledu mu se vidi strava i bol, iz grla izleti uzdah ranjenog jelena.
Što je!? - dreknem u panici.
Njemu suza krene niz obraz i promrmlja: Oli me uba.
Što?
Oli me uba, iako. Ian calju.
Kaj? Niš' ja tebe ne kužim! Jesi pijan? Se nešto dogodilo?
Isan!!! Oli me unita a oizdit, idi, calja.
Dušo, da zovem hitnu ili da ti gurnem prst da iz tebe izleti taj alkohol ili lude gljive???
BOLI  ME ČUBA, JEBO TE JA, USNICA, IMAM JEBENU ČVALJU! JEL SAD KUŽIŠ PIČKA MU MATERINA! SAD ME TEK BOLI KAK SE SPADA 'BEM TE MUTAVU!!!
A ništa, šta sad. Nakon 12 sati rada, vrati se Tihana u cipele, progutaj umor i usputne uvrede, zanemari pljusak, prošeći do kilometar i po' udaljene dežurne apoteke jer iza 20 sati samo ona radi i kupi patniku Herplex kremu, Herpatch flastere i najjače tablete protiv bolova u kategoriji Tramala. Bez toga vjerojatno neće preživjeti.
Dođem kući, faca još uvijek utegnuta ko piton iza šlica Silvestera Stallonea , vidim mu bol u očima koja je očito neprocijenjivo jaka. Valjda neće poludjeti od tolikih bolova. Čula sam da ljude to može natjerati na lupanje glavom u zid, bacanje kroz prozor, udisanje ljepila, sve kako bi smanjili patnje.
E sad treba pomoći dići mušku mazgu od 110kg iz kreveta a da mu ne pomakneš glavu, jer ako mu se glava slučajno pomakne, vjerojatno će ispustiti takav urlik da će suseda zvati policiju zbog kućnog nasilja.
Uspijem se odhrvati s njime, odteturati s njim u kupaonu, navlažiti flaster i nježno mu ga pritisnuti na spomenutu čvalju dok on mrmlja svojim klingorskim narječjem – Ebem ti atej, akse alo.
Sutradan ujutro mi se kiselo osmjehnuo i rekao – Znaš, malo mi  je bolje – razumljivijim dijalektom, a ja sam još puna ljubavi od sinoćnjih događaja uspjela promrmljati – Špašila šam te mišu mali! – dok sam u sebi zatomljavala bol hebeno napuhnutog, vodenog žulja na desnoj nozi od pješaćenja u cipelama koj su sinoć jedine bile suhe i uklještenje živca kralježnice zbog dizanja tereta od 110kg. Za kraj sam dobila i treptaj okicama – A jel bi ti meni skuhala neku juhicu i otišla po slamkice u trgovinu da se ne patim, ha, ha?! Trep, trep…

Kasnije to isto popodne, uleti stariji klinac u stan, sav zajapuren, zaplahiren, uskuhao. Moj odrasli sedamnaestogodišnjak. Muškarac. Muškarčina, čak štoviše. Onaj tip kojem ne treba više pameti jer nema kuda sa njom. Sav mozak je popunjen. Radna memorija na maksimumu.
Što je sad s tobom? – dreknem ja.
Ako netko zvoni, nema me! – prosikće. I neće me biti cijeli dan. Kod dede sam na drugom kraju grada.
Sine, nisam baš tip za laganje pa očekujem drugačiji razvoj situacije.
Mama, molim te, preklinjem te!!!
Čuj, a da mi objasniš o čemu se radi.
Ma nije bitno.
Onda nema laganja.
Ali mama, trojica me ganjaju, ubit će Boga u meni!!! – panika u glasu je nezamisliva.
Zašto te ganjaju? Koja trojica?
Ne znam!
Ne znaš???
Ne! Samo im tako reci ako budu zvonili ili došli na vrata. Ubit će me mama, molim teeeeeeeeeeeeee!!!
Ubiti??? OK, idem zvat muriju a ti izvoli pripremi imena i razvoj situacije kad već nećeš meni!
Ne mama, majčice mila, najdraža, ne muriju!!!
Ok, koji se drek događa, želim znati smjesta, odmah i momentalno.
Znaš….. znaš…. znaš….
DA??? – sad je već poprilično vidljivo da gubim strpljenje.
Onaj moj prijatelj Krešo im je dužan pare, 800kn i on je nestao, zemlja ga progutala a ovi sad traže mene jer znaju da se ja družim s njim i rekli su mi da ako ne izmislim te pare da će me strpati u prtljažnik, odvesti na Sljeme, ubiti ko vola i tamo me ostaviti. A ja ih poznam i ne razumijem zašto sad mene tlače kad ja nisam ništa kriv. Tražio sam i ja Krešu da vidim što se događa i zašto je od njih posudio novce, ali ni ja ga ne mogu naći. Ni mater mu ne zna gdje je.
Izraz mog lica poprimio je sivo-žutu boju u dve tisućinke sekunde. U istom trenu se oglasi zvono na kućnim vratima. Ovaj cijukne, ja mu prstom ko' cucku pokažem da sjedne na trosjed i začkomi, provirim kroz zasunac na vratima.
Bok, jel Dodo doma?
Ovisi.
Totalno smetena i zbunjena faca prozbori – Aha, a o čemu?
Tko ga traži, o tome ovisi.
Reci mu da ga traži prijatelj od Kreše.
Aha, a zašto?
Jel to bitno?
Da nije, ne bi pitala.
Nešto mu treba dati.
Aha, evo samo malo.
Otvorim zasun, zgrabim idiota od cca 19, 20 let za zuluf i prosikćem – Slušaj smeće balavo, nekulturno!!! Kao prvo ja sam za tebe gospođa i nećeš sa mnom na „ti“, drugo dijete mi je doma jer ne želi imati posla sa ološem poput tebe, treće, ako tražiš batine, ja sam baš raspoložena još od sinoć da nekog spljuskam. A, šta veliš?! – ispustim mu zuluf, njemu se faca ispravi iz oblika lika japanskih crtića, onih s malim stisnutim očima i ogromnim ustima. Istovremeno zauzmem gard i krenem mlatarati šakama po zraku, pokušavajući se prisjetiti udaraca koje sam nekad davno koristila na Tae-boo treninzima uz muziku Snap-a i 2Unlimited.
Gospođo, samo ga pozdravite i recite mu da se Krešini prijatelji uopće ne ljute na njega i da ćemo se čuti s Krešom i oprostite na smetnji. Do viđenja.
Sat vremena kasnije na FB zidu moga sina osvanuo je status nekog njegovog frenda a nije Krešo – Mama ti je carica!

To isto veče, spremim se i krenem u dvanaestosatnu noćnu smjenu. Uletim kolegi pola sata ranije jer znam da je subota, da je važna tekma, da će biti sigurno sretan.  No umjesto sreće na njegovom licu ugledam namrgođenu ćelavu furiju.
A koji je tebi qrac danas? – prozborim sad već vidno nanervirana muškom populacijom unazad 24 sata.
Ništa.
Kako ništa, kakva je to faca.
Ako ti ne znaš, blago tebi al mislim da se samo glupa praviš.
E sad mi je faca vjerojatno zaista izgledala ko da se glupa pravim jerbo sam očajnički pokušavala iskopati neki razlog ovog čudnog ponašanja meni izrazito dragog kolege.
Dobro, kaj je bilo? Kaj sam napravila?
Ne pravi se glupa, znam da si vidjela da sam skinuo sliku koju si stavila na oglasnu ploču.
Nit' sam vidjela, nit' znam koju sam stavila. Uostalom, stavila sam sprdajuće slike od svih nas petnaest koji obitavamo u ovoj sobi.
Znaš ti znaš i vidjela si i praviš se glupa.
Halo, to sam ja, Tihana!!! Hebemu, sve što kažem to i mislim, sve što mislim to i kažem. U čem' je faking problem sad?
Zašto si svima stavila normalne slike a ispod moje piše ono što piše?
Što piše? Ne mogu se sjetiti od svih tih mojih zvizdarija što sam kome stavila a ti il' reci il' se duri ko pička!
Dumb and dumber si stavila. Šta ako to vidi netko od ovih direktora što prolazi ovdje, kakvo mišljenje da ima o meni.
Ne znam, možda na primjer da imaš izraziti smisao za šalu i toleranciju prema kolegama kao i svi ostali na toj ploči.
Ali samo ispod mene nešto piše i to baš to i to nije u redu.
Ok, nije u redu, oprosti, pogriješila sam. Sad ću skinuti i sebe fotoshopiranu kao western prostitutku da neki nastrani direktor ne pomisli da sam ga spremna jahati i kolegu Štefa koji ima vile u rukama i asocira na seljačinu, Janka koji prči kozu kako taj isti direktor ne bi pomislio da mu je zemljak i sve ostale sprdačine na koje svi umiremo od smijeha i koje nam malo razvesele svaki tmuran radni dan.
I tako se kolega odmetnuo sa ploče, izljubili smo se izgrlili, čim je izašao sam mu viknula da je plačipička, naravno kad sam bila sigurna da više neće čuti i prionula sam na posao.

Noćna smjena je teška i kad ništa ne radiš, a kamoli kad nešto zaista radiš. Al ok, ja ne cendram pa neću ni sada. Bar ću imati dva slobodna dana. Na smjenu u jutarnje sate, ulazi kolega Petar, faca obješena do poda, uz facu i bale, oči crvene poput divlje peruanske lisice.
Joj, umrijet ću, boli me svaka kost, curi mi nos, kašljem, kišem, mislim da imam temperaturu 40 i gripu.
Evo ti toplomjer, tutnem mu digitalac u ruke jer ga moram imati sa sobom svaki puta kad mi muž ili sinovi umiru od nečega.
Sad ćeš vidjeti kako gorim, evo 37,2, vidiš.

Idem jaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!! Odjurim niz stepenice kako mu ne bi poželjela da krepa, spotaknem se, izvrnem stopalo, pregriznem jauk, vratim zglob uz pištanje kroz nos na mjesto, nazad u čašicu i odšepesam doma, voljenom mužu.

utorak, 9. srpnja 2013.

Zagrebačkim ulicama…






Negdje sam davno pročitala da se svi ljudi po temperamentu dijele u četiri kategorije. 
Kolerike, sangvinike, melankolike i flegmatike. Isto vrijedi i za sve su
dionike u prometu, pješake, bicikliste, ostale vozače no njih su kresnuli na samo tri. Kolerike, melankonike i flegmatike. Sigurno ste puno češće zapazili kolerika za volanom u ovom našem prometnom kaosu koji mili i cvili gradom, nego flegmatika ili melankonika. Ipak smo mi face koji znamo voziti automobile.

Vozači koji vole popiti pokoju čašicu se obično prepoznaju u kategorijama melankonik ili kolerik. Ili su sasvim cool, pjevuše za volanom, ne primjećuju svoju neposrednu okolinu, razmišljaju kako su u tako dobrom stanju da su slobodno mogli još jednu popiti s kumom prije odlaska, smiju se priglupim crtama na cesti koje vrludaju ko ona mineralna u gemištu i pješacima koji trče ispred njih ko' kokoši, bacaju se u jarke i viču pogrdne riječi. Uz mrmljanje Rozgine „Gospe moja“ pokušavaju dokučiti zašto ostatak svijeta viče „GOSPE MOJA!“ dok jednom rukom frče volan, siječe zavoj ko laser salo, kači lijevim kotačem rinzol i čudi se ko' pura dreku kakav ovo točak juri ispred njega, dok se zabija u drvo susjeda Štefa i jabuke mu sjebu prednju šajbu i haubu. Izlazi iz auta sasvim zbunjen, prebacuje se u flegmatik mode, slegne ramenima, zahvali Gospi što čuva budale i pijance pokušavajući rezimirati u koju kategoriju je sam sebe strpao. Razmišlja što će mu njegova kolerično-histerična žena sada reći i snuždeno zove HAK.
Ili, oni drugi. Kolerici. S njima, eto imam nešto više iskustva, prvenstveno steknutog sjedeći na mjestu suvozača i upijajući svaki urlik svog sasvim smirenog supruga, jer on je smiren a svi oko njega su debili, idioti i luđaci i znaš, teško je ostati normalan uz ovakve vozaže. Pokušavam birati riječi kojima bi opisala ovu vrstu sudionika u prometu, no nekako si mislim, biti ću preblaga i neobjektivna i neću vam uspjeti dočarati taj vid komunikacije u prometu u potpunosti.
Dakle, jedan kolerik bi odmah uveo:
Pravilo br.1.
Onaj tko se po gradu ne vozi preko tjedna, nema se šta ni voziti preko vikenda jer se vuče ko govno jer ne zna kak je to kroz gužvu voziti, ja bi ga kaznio za zadržavanje prometa, jebenu kaznu bi mu stisnuo, daj ga vidi majmuna starog, izađi van pa ga guraj kretenu, prije ćemo stići negdje, hajmo još dok smo živi deda, gas deda, gas, imate i gas ne samo kočnicu, jebo' ti pas kenjanje po cesti, daj se zgeni iz te lijeve trake retardu ili se vozi ili krepaj, danas deda, danas.
Pravilo br.2.
Žene ne smiju sjesti za volan. Daj je vidi drolju ofucanu, daj gledaj napred kozo naprlitana, napred, napred, ne u retrovizor frizuru ti jebem. Nema problema teta, samo vi telefonirajte i vozite, imam ja vremena manevrirati skupa s vama po cesti nabijem te na taj mobitel. Jel ona zna gdje je gas? Gas koka, gas!!! Daj zajdi van pa ga guraj pička ti materina zblajhana, prije ćemo stići.
Pravilo br. 3
Niti jedan pravi vozač po gradu ne vozi 70. Koji se drek imaš teliti po sve tri trake 70. Zašto postoje 3 trake nego da se metuzalemi maknu nama vozačima u stranu. Kaj koji drek imaju tu ležeće postavljati i još takvo ograničenje?! Jel cesta da se vozimo ili da guramo aute. Evo, pogle, tko je njoj vozačku dao jebem ti, ta je samo u garaži polagala. Nabila nos na šajbu i boji se pogledati lijevo i desno a kamoli stati na gas. Gas, teta! Imaš gas ak te nisu u garaži naučili.
Pravilo br. 4
U rotor se ulazi ko' Fittipaldi, ne teliš se kao da netko s lijeva može uletjeti. Daj pogle seljačinu, sad se tu preko mosta gdje je ravno ganjal sa mnom ko idiot a kad dođemo na rotor usere se ko konj. Si vidjela kak sam seljačinu oprao. Jesam dušo – prozborim dok pokušavam desnu stranu lica odlijepiti od šajbe.
Pravilo br. 5
Nema radova na cesti dok se ja vozim. Jebem ti rupu, sjebala mi kotač. Pa za Boga miloga jel tko vidi ove naše ceste, cijelo auto mi sjebalo. Oće netko nekada zatrpati tu rupetinu, jebem je ja, svaki put je zakačim.
Kakav je ovo sad rovokopač. Kud sad, u ovo doba dana, pa sad svi idu s posla. Jebem ti krpanje rupa. Daj se makni s tom šefljom pa ruj po noći. Sad si našo jebavat po cesti.
Pravilo br. 6
Ja sam gazda na cesti i ja sam najbolji vozač u našem sunčevom sustavu i mislim da čak i malo šire. Svi ostali su nepismeni jer ne znaju čitati znakove jer ne piše uvijek na njima ono što zapravo piše. Ne znam ni jednog idiota koji se ganjao sa mnom a da me dobio jer samo se idioti ganjaju. Da nisu idioti, ne bi se ganjali sa mnom nego pokrili po ušima i lagano skrenuli na zaustavni trak dok ja ne prođem.
Pravilo br. 7
Biciklisti i motoristi su jadnici koji nemaju za auto i sve ih treba poslati na edukaciju o vožnji na takvim prometalima i odmah, rekoh odmah ukloniti iz prometa. Nemreš mi se nasrat posred desne trake s tim korejskim skuterskim smećem, smeće jedno. Daj kuži majmuna na biciklu, ovaj BUS bu ga stepel, jebo ga taj walkman.
Pravilo br. 8
Pješaci su jebena nakupina kokoši koji trče preko ceste gdje stignu dok jednog ne nabacim na haubu i stepem s brisačima. Dođi, dođi deda. Mam te pošaljem Peri na vrata. A gle ovu trudnicu s detetom kaj trči prek tri trake, da je pogodim odmah 200 bodova dobijem. A za ovu iza nje s trbuhom 250. Bolje zgleda nego u Need for speed.
Pravilo br. 9
Onaj tko ne živi u Zagrebu, neka ni ne ulazi na naše prometnice jer gle idiota, kaj misli da je još na makadamu kad se vozi 30. A vidi nju, zblokirala se sirota kad je vidjela četiri trake, valjda nije ni sigurna jel ide u dobrom smjeru. Kak je uopće uspjela skužiti semafor, kaj oni to u svom selu imaju uopće. Valjda će se do Sesveta uspjeti prestrojiti i nikoga ne ubiti sirota.


 Ima toga još. Kolerici su neiscrpna vreća komplimenata, pisanih i nepisanih pravila i znanja o prometu. Još ni dan danas mi nije jasno od kuda su uopće potekli svi ovi flegmatici ili iz usta mog muža, jebeni idioti, koji su uspjeli progurati Zakon o sigurnosti u prometu, napisati razne priručnike poput Sigurnost u prometu, Propisno i sigurno pješačenje u prometu, Utjecaj emocija na sudjelovanje u prometu. Kako su do đavola ti idioti koji se vleku ko govna i ne znaju gdje je gas uspjeli tako nametnuti sva ta sranja koja bi trebalo zapaliti i pregaziti. Bar dva put. Uletavajući u zavoj uz škripu guma, dok se zdimi iza tebe ko iza palionice guma. Idioti. Gas, majmune, imaš gas!!!

srijeda, 3. srpnja 2013.

Dan za učiniti dobro djelo




Slušam jutros u autu, na putu za posao, radio. Veseli glas simpatičnog voditelja i baš dobru muziku.
Tada voditelj zapiskuta: „Dragi slušatelji, danas je dan da učinite neko dobro djelo! Ja ću sada nazvati jednog slušatelja i dodijeliti mu kartu za koncert Robbie Williamsa. A vi možete nazvati mamu i reći joj da je volite, starom susjedu pomoći nositi vrečice iz dućana, prošetati psa duže nego inače, kupiti kolegici ili kolegi čokoladu, djetetu otpjevati omiljenu pjesmicu, zasaditi cvijeće ispred kuće, nasmijati se susjedu, baciti siromahu dve kune u šešir, smireno stajati u redu u MUP-u“ -  i ne sjećam se više svega što je natrkeljao.
Dakle, slušajući njegov popis „dobrih djela“, zapitah se što nije u redu sa mnom.
Mislim, ja svaki dan mami kažem da je volim, pomognem staroj susjedi da doma doteli dve qpack Karlovačke, mada to nije za nju, već sa goste, zanemarujući činjenicu da smrdi gore nego pogon Karlovačke pivovare gdje pivo fermentira.
Psa šećem redovno a svako veče' dobije i jednu extra dugu šetnju s kojom možda ni nije jako sretna s obzirom na vanjske temperature i jezikom kojim skuplja šljunak s poda dok ne dotetura sva smoždena do ulaza u zgradu.
Kod nas u sobi gdje radimo se redovno u krug kupuje kutija keksa jer uredno njegujemo ljubav prema svoja tri reda sisa, djeca su malo prevelika da im pjevam „Nije lako bubamarcu“, ali si skupa poslušamo ove novije hitove pa čak i prokomentiramo zgodne pjevačice.
Muž moj balkon od milja zove džungla, možda na malo neobičan način -  „Jebem ti usranu džunglu. Odi u amazonsku prašumu pa se gladi s cvijećem, meni ostavi bar malo pogleda da vidim jel Jura dole na klupi s gemištom“.
Susjedu se smijem bar 10 puta dnevno. Kad parkira auto (onaj nabrijani iz prijašnjeg posta) pa već po defoultu zakači rinzol, kad pukne vratima od lifta pa sam sebi „hebe mater blesavu“, kad urla na klinca i hebe mu pubertetsku glavu dok se prisjećam njegovog pametovanja prije koju godinu nad glavama moje djece, dok pali mirisne štapiće po stanu tjerajući tako zle duhove koji su opsjeli njegovog sina u pubertetu i novčanik koji mu je uvijek prazan i smijem mu se još pokoji puta u danu, da sad ne nabrajam.
Siromaha nijednoga ne vidjeh, valjda svi pobjegli kad su čuli da je danas dan za učiniti dobro djelo bojeći se da im netko ne ubaci više od dvije kune u šešir jer to nosi onda druga pitanja poput poreza na donacije koji bacač više od 2kn mora prijaviti na poreznu upravu gdje su uvijek redovi do Grčke obale, gdje su djeletnice ljubazne poput goniča robova a temperatura u čekaonici podjeća na ljetovanje u tropima bez zaštite od komaraca veličine satelita i CE-CE muva.
U MUP mi se baš danas nekako ne ide, al sigurna sam da da bi smireno sjedila negdje u ćošku čekajući svoj red i sa zanimanjem promatrala nakinđurene dame i uštogljene kravatirane muškarce, kako iz njihove uštogljene vanjštine izbija ono pravo ja, puno psovki, smrada i nekulture.
Hm, jesam li možda kandidat za Nobelovu nagradu za svakodnevno činjenje dobrih djela? Možda da zamolim Bono Voxa ili Anđelu Đoli da me uvrsti među ambasadore doblje volje pri UN-u?
I tako, prava sirotinjo moja, vi ste opet zvisili. Vas nema ni na televiziji, ni na radiju, možda pokoji novinski članak poput onog apela radnica DTR-a. Bitno da se mi nasmijemo susjedu, prošećemo pesa i kažemo materi da je volimo. Mislim, nije da nije bitno, ali brale moj, daleko od činjenja dobrih djela.

E sad, postoje i oni koji će napraviti sprdačinu sami od sebe i kad bi htjeli drugima pokazati kako su plemeniti i divni i suosjećajni na sasvim osebujan način.
Recimo, moja susjeda odma' trkom otrčala radnicama odnijeti koju kilu šećera, ulje, mlijeko, rižu i brašno. Zar nije divna i suosjećajna. Sva se sirota od debljine uspuvala al' i od silne dragosti što je pomogla, pa se odma' i pohvalila svim susjedima, prijateljima, na FB zidu i na svim ostalim profilima koje ima na svjetskom mrežnom sustavu. Zatim je namlatila dijete jer joj je prolilo ljepljiv čaj po laminatu, zderala se na muža „seljačino, rekla sam ti oštro a ne glatko brašno, idiote retardirani“, tresnula susjedovu mačku preko lijevih rebara „mrš stoko, ti češ meni dlake puštati po otiraču za noge“, nagnula se kroz prozor i zalila susjedu koja već tri dana sadi cvijeće ispod prozora jer „jebem je blesavu, ide mi na qrac s tim pjevušenjem i smijuljenjem dok je meni vruće“, zvikala se na djecu 100m udaljenu na igralištu „jebem vam roditelje nekulturne da vam jebem, tko je vidio u 5 popodne nabijati s loptom dok ja pokušavam skoncentrirano naći gdje ću kome sirotom pomoći i objaviti to na 495 postojećih društvenih mreža da potaknem i druge da budu tako humani poput mene.
Šta nije ženica sasvim mila i draga? I ona bi trebala dobiti Nobelovu nagradu. Možda ne za humanitarstvo, ali za troličnost godine, sigurno. No s obzirom na IQ takvih osoba, sigurna sam da bi se i time pohvalila na svih 495 postojećih društvenih mreža i uživala u tome kako je nasmijala svojom pojavom i dobročinstvom toliko ljudi koji joj lajkaju statuse i šalju smajliće.
I tako….. što još reći o današnjem danu osim da jedino dobro što sam danas učinila je pokrivanje još troje kolega poslom kako bi mogli na godišnji, kupila sam portirki kekse jer je uvijek draga i nasmijana a ponekad me pusti i u garažu firme a nisam debeli direktor, obrisala sam drek iza sebe četkom mada to osim mene izgleda nitko u firmi ne radi i rekla šefu da je smršavio i na njegovom licu vidjela da mi je ta rečenica bila humanitarna zvijezda dana. Pih, nema ničega sa popisa voditelja osim eventualno keksiju za portirku. Skoro da se i sramim što sam tako nehumana i neosjetljiva na tuđu muku, čemer i jad. Nadam se da me neće zbog toga grom iz vedrog neba a s obzirom na vedrinu neba ako i hoće, zaista će biti iz vedra neba. Da. Valjda me razumijete. Valjda da.



ponedjeljak, 1. srpnja 2013.

Živio nam prvi dan EUforije!



Otvorim danas portal 24sata, kad me odjednom zapljusne praska vatrometa. Zatitra mi obrva, ispade mi šalica, razbije se ručka, hlače i majica dobiju fleku oblika Sjeverne i  Južne Amerike.
Dobro, bar nije Europe. Mislim da to ne bi podnijela u 8 ujutro.
Mogli su bar pričekati da stavimo čepiće za uši i naočale za varenje da iznenađenje ne bude sasvim neugodno, tek malko.
Kao da nam nije bilo dosta jučerašnje euforije, sladunjavih govora i uštogljenih faca.
No kako želim zaboraviti sve te njuške, kao i nabijanje muzike do pola 3 ujutro sa Bundeka, dok zbrajam popucane kapilare u bjeloočnicama i psujem sunce žarko dvajstosmoj zvjezdici, hebla ju majka, odlučim jutros ne biti nervozna i zaboraviti te milenijski važne događaje oko sebe.
S obzirom na sinoćnje bubnjanje do zore, još sam se i uspjela relativno brzo izvuć' iz toplog i mekog kreveta, bez nekih većih razmjena komplimenata sa mužem koji me poteže za nogu i sijeva očima.
Ustanem, prdnem, počešem se po frizuri na uzoru lika iz Boney. M-a (jebi ga, zaspala s mokrom kosom na kraju), oteturam u kupaonicu, napunim školjku al onako do ibera, umijem se, sfrčem kosu u rep nalik na sinoćnji vatromet, obrišem naočale jeftinom maramicom iz DM-a, obrišem još jednom i još jednom i shvatim da nije u njima problem. Danak ispucanih kapilara dolazi na naplatu. Špricnem Playboy parfem na vrat, dobijem osip, opsujem, dreknem mužu da sam spremna.
Sunce me oprži istog sekunda kad sam iskoračila iz stubišta.
No, dobro. Napokon normalan dan, bez kiše, oblaka i vjetra. Nasmijem se od uha do uha jer mi do mozga dopre informacija da bi danas mogao biti sasvim ugodan dan bez obzira što je ponedjeljak.
Ako zanemarimo tiskovine i ine medije, EUforična pompa će vjerojatno lagano splasnuti, sve će uči u kolotečinu, posla neće biti previše zahvaljujući dobrim vremenskim uvjetima, da, mogao bi biti sasvim ugodan dan.
Utrpamo se u našu Alfu i krenemo. Dođemo do Avenije Dubrovnik a kad tamo kolona u oba smjera do Andore i nazad. Što sad?
Okreći vozilo, uđi u Siget, pa u Svetu Klaru, pa u Remetinec, pa na Rotor, pa na Savsku, pa u Koturašku….. i nekako mi dođemo na cilj, preko Hondurasa. Čovjek bi od ove EU očekivao ležernije putovanje, kako nam je i obećano, no već prvi dan u EU, zapeli u bespućima prometnih smjerova.
Šef mi je uletio u sobu sa 45 minuta kašnjenja, prvi dan nakon godišnjeg, mokar, usah'o ko' tulipan ubran prije devet dana, živčan ko' skotna kuja i nabrijan ko' Subaru Forester, mog mentalno zaostalog susjeda. Samo mentalni bolesnici mogu tako nabrijati prometno vozilo i drkati na postere iz Auto-kluba. Moj susjed često kupuje Auto-klub. I često je nasmijan bez nekog osobitog razloga.
Vratimo se na šefa.
Pokušao je naime do posla stići Avenijom V. Holjevca.
Vjerojatno znate kakav vam dan može biti na poslu kada vam šef takav dođe, uz još 80% kolega u čijim očima vidite neizmjernu ljubav prema slavlju ulaska u EUniju.
U tih prvih sat vremena, raspline se moj san o sasvim običnom, možda čak i lijepom ponedjeljku.
No dobro, svatko se zabio u svoj kutak i mrmlja samom sebi.
Negdje oko podne, atmosfera se napokon okrenula na bolje.
Posla nema, vrijeme je za gablec, mam smo svi živnuli.
Zgrabim torbu, rasipam pola stvari po podu, skupim, psujem, izletim iz firme i uputim se do Konzuma.
U Konzumu sve u zvjezdicama. Opet osjetim kako mi iste nadražuju centralni nervni sustav.
Pokušavam ignorirati osjećaj, pokupim pureći pohanac i pekarski krumpir na odjelu delikatesa i snimim akciju na keksima.
Uzmem svoje omiljene kojima se cijena uopće nije mjenjala bez obzira što ispod njih drešti „AKCIJA“ u namjeri da frustraciju zvjezdicama iskalim na prodavačici.
Gospođo, ja ne vidim da su ovi keksi išta pojeftinili. Prošli ponedjeljak su isto bili toliko.
Da, ali u srijedu su skočili za kunu i pol.
Aha, u srijedu skočili i danas opet kunu i pol manje?!
Pa da, znate, morali smo spustiti cijene zbog ulaska u EU.
Ok, velim joj, hvala lijepa i ugodan Vam dan….. platim, izađem van, zarevam ko magarac u dalmatinskoj Zagori, poravnam rogove i vratim se u ured.
Pojedem puru i krumpir, krajičkom oka snimim, keksi mi se rugaju sa stola. Kutija se otvori , oni se poredaju u krug i preobraze u zvjezdice. Svakom se razvuče ironični osmijeh na licu, izbelje mi se i nazad pobjegnu u kutiju.
O pas vam mater vašu bezobraznu! Uzmem kutiju, bacim je kolegi na stol, čestitam mu ulazak u EUniju, izađem iz sobe, uđem u wc, pogledam prema prozoru i vidim kroz njega šipca kako mjesi kruh u susjednoj kući uz milozvučno pjevušenje – Lejuropa, non e ljontana, če una kanzone italjanja, per vojjjjjjjjjjj, insljeme, junajt, junajt, ljurop.
Znajući da ću sad vjerojatno dobiti proljev i ne znajući kako će završiti ovaj dan, odjavljujem se. Prijem!


I da, živio nam prvi dan EUforije!

subota, 29. lipnja 2013.

Ukrašavanje tijela kroz budućnost




Tamo negdje daleke 2279. na Balkanu...



Linuxe, našao sam nekakve kosti! I još nešto!!!
Što?
Neke kese kraj kostiju. Odi vidi.
Ujujuj, što je to? Izgleda kao usahli puding od bazge.
Misliš da su štovali pudinge kao nebesko božanstvo?
Ne, bit će da su mislili da put do osamnaeste dimenzije dugo traje pa su uzeli hranu sa sobom.
Ali ne izgleda baš jestivo.
Robotix, prošlo je 300 godina skoro od tada, naravno da ne izgleda jestivo.
Ček, idem po povijesni atlas, možda nađemo nešto slično.
A možda smo otkrili nešto što još nitko nije i dobiti ćemo besplatno intergalaktičko seksanje s sirenama.
Da vidimo... srednji vijek, neeeee. 18 stoljeće, nije..... 20. stoljeće... ček, ček. Ima nešto.
Operacija povećanja grudi ili augmentacijska mamoplastika  jedan je od najčešćih zahvata u estetskoj kirurgiji. Izvodi se ugradnjom implantata koji su dizajnirani tako da povećavaju male, nerazvijene grudi ili pak poslije dojenja da bi vratili i povećali volumen grudi. Kada su implantati preveliki u usporedbi s tkivom vaših grudi, odnosno ako ono ne predstavlja adekvatan pokrov,  poslije plastične operacije krajevi implantata mogu se nazirati kroz kožu i biti uočljivi. Isto tako, neprimjerena veličina implantata može povećati utjecaj gravitacije zbog težine i pospješiti raniju obješenost grudi.
Linuxe, ova mora da je imala sise do meniskusa! A vjerojatno joj je i koža na prsima bila prozirnija od naše.
Čudno, zar im sisu nisu služile za prehranu potomaka?
Izgleda da nisu. Vjerojatno samo za uljepšavanje, hehehehehe. Mora da su izgledale kao joystick za međuplanetarne audiovizualne igre, onaj s najvećim gumbima.
E, a što je ovo dole, neka kutija. Hebate kaj je hladna.
Sviiiiiiiiššššššššššššššššššššššš. (ovo je zvuk otvaranja)
Zašto se dimi? 
A valjda zato jer je kamena ledena nakupina nečega, budalo.
Meni izgleda kao smrznuti humaniod.
A zašto su se zamrzavali?
Daj onaj povijesni atlas!
Walt Disney se dao zalediti kad je umro zato jer očekuje jednog dana da će medicina napredovati i obavit operaciju i da će on ponovno oživjeti.
Misliš da je ovo Walt? Tko je uopće on?
Kao da je bitno, hahahahaha.
Medicina. To ti je bila alkemija u 20. stoljeću kad je biser zamrznut. Čitao sam da si je jedna dala odrezati grudi jer su joj rekli da će možda dobiti nešto od čega se umire.
Hhaahahahahahahahahaha, koji imbecili. Nikako da povežem kako su Inke bili inteligentniji od njih. Što im se dogodilo?
Daj digisubastralni odmrzivač da vidimo!
Bzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz.
Fuj, kak govno smrdi!
A što mu je ovo na koži?
Nemam pojma, neki crtež.
Kaj nisu crtali po zidovima?
A i meni je u memoriji da su idioti crtali iz zabave po svojim nastambama, ali po sebi?!
Što je to?
Sliči mi na pismo koje su koristili.... JNA U SRCU.
Srce..... imbecili, u srcu ne može biti ničega.
JNA, da vidimo, daj woogle da vidimo, uwooglaj JNA.
Što je armija? A kakva je to jugoslavenska?
Bože, njima nije bilo lako s takvim IQ-om.
Na drugoj ruci ima neka krila, neke crte, šare i znakove.
Sigurno su mislili da su otkrili put u 18. dimenziju pa da ne zaborave ako ih netko poništi.
Linuxe, tada se ljudi još nisu znali poništavati. Prestali su biti novi i umsrdili su se ko ovaj tu.
Svetog mi svemirskog grala, fakat smrdi ko ispušni sustav južne Venere.
Oćemo ga oživit ili poništiti?
Poništi ga! Bio bi sprdnja cijelog klingorskog roda i neroda.
Daj da još malo prokopamo, možda naiđemo na one pametnije Inke!