Suživot sa različitima

Otkada je naših naroda na ovim prostorima, povlači se pitanje jel' moguć suživot sa Srbima, Slovencima, Bosancima. I obično to pitanje potegnu veliki domoljubi jer kao, oni su tu od stoljeća sedmog, šta drugi imaju tu raditi, to je naša zemlja, tu žive Hrvati. Velike muškarčine koje mrze sve što je balkansko, europsko, što ima u sebi riječ metro, homo ili ć na kraju prezimena jer to su netom srpska prezimena a sve što nije hrvatsko, to je srpsko. Ostatak svijeta za njih ne postoji. Oktobar je srpska riječ, ako niste znali, cijela Velika Britanija je jedna Velika Srbija, metroseksualci su pederi, homoseksualci su pederi i Srbi i cigani su pederi, mamu im hebem. Jedino je Ceca seksi, mater joj njenu srpsku, mora da ima hrvatsko korjenje. 

No ni jednom od tih muškarčina nije palo na pamet da ni sa njima suživot baš nije pretjerano divan. Da njih, velike hrvatine i ženoljupce u stvari 90% ženske populacije doživljava kao agroseksualce (u daljnjem tekstu – seljačine). Čak ne morate biti ni u toj kategoriji, samo je dovoljno da ste običan muškarac i dalje je suživot sa vama vrlo upitan. Sve se manje čudim istospolnim brakovima, pogotovo ženskim. Totalno su mi razumljivi ti brakovi i veze u kojima vlada razumijevanje i sklad, čisto zbog jednakih pogleda na svijet, ako zbog ničeg drugog.

Danas, kad sam supruga i majka i kad živim u istom kućanstvu sa tri muškarca, neke stvari su mi puno, puno jasnije. Kao što je recimo, zašto neke životinje jedu svoje mladunce, zašto žene imaju toliko hormona i zašto nam je Bog dao razum i smisao za toleranciju. Odgovor na druga dva pitanja je vrlo jednostavan – da vas ne poubijamo a odgovor na prvo,  jer smo civilizirane životinje i jer vam zbog količine hormona koji nam stvara nevjerojatan balans u tijelu samo kulturno objasnimo svoju frustriranost slabijima i nemoćnijima, vrištući i bacajući sve što nam se domogne šake. To je ono što vi zovete PMS a mi prirodnim mega-suzdržavanjem (dakle, jest PMS) i balansom u prirodi. Srećom, i zakon je na vašoj strani, pa je i to jedan od elemenata zbog kojega ne jedemo svoju retardiranu mladunčad i totalno nemoćne muževe.

Da pojasnim i pojam retardirane mladunčadi. Ovo je vrlo izraženo kod mačaka. Domaćih, kućnih, divljih. Naime, mladunče koje se rodi prerano ili ona mladunčad sa nekom fizičkom ili psihičkom manom, majke naprosto pojedu. Pod psihičkom manom se podrazumijeva slabost, sporost, dezorijentiranost jer i u životinjskom svijetu toga ima. Time njima skrate muke, a sebe prehrane. I svi to smatraju normalnim ciklusom u prirodi. No kad je čovjek u pitanju, tu nema mjesta kanibalizmu a takvi spori, slabi i dezorijantirani primjerci su se sasvim dobro ukorijenili i udomaćili zahvaljujući nama ženama, odnosno našim dragim hormonima i osjećajem za toleranciju.

Mislite li da bi lavica ponovila tri puta ovu rečenicu i tolerirala tri puta ovakav odgovor?

Sine, odi baci smeće, smrdi već dva dana u stubištu.

Evo sad ću.

Dva sata kasnije. Sine, smeće još uvijek smrdi.

Evo mama, 5 minuta, sam da završim ovaj level.

Sat vremena kasnije. Jel prošlo tih 5 minuta?

O Isuse, jesi dosadna! Evo idem!!! Ne znam samo kome smrdi, sami smo na katu, svi susjedi su na moru. Sad si mi shebala Andregona na 4. nivou Krivolandije i moram sve ispočetka!

Hvala ti Bože na toleranciji koju si mi podario, dok drhtavim rukama vraćam Zepter tavu u ladicu i zamišljam koji bi to divan i milozvučan zvuk dodira dna 12mm i šuplje glave bio.

Sljedeće jutro ulazim u dječju sobu da ostavim na radnom stolu novce za kruh. Čim sam otvorila vrata zapuhne me miris zbog kojeg vjerojatno oni iz CSI serije stavljaju onu kremu pod nos. Jest' da je vruće, ali klima radi i ako je krep'o  jedan od njih ili pas, nema šanse da se u toku noći toliko usmrdio. Uz preokretanje želuca, pokušam ući u sobu dišući na usta u kojima se krene skupljati čudan okus ukiseljenog zelja i sanitarnog čvora na Trgu bana Jelačića u onom pothodniku. Popiknem se na nešto tvrdo za koji u prvi tren pomislim da je komad gipsa koji je jedan od njih donio iz rudnika u Makedoniji, zajauknem jer me zaboli nokat palca a neidentificirani predmet odleti pod krevet uz zvuk udaranja u kartonsku kutiju za koju znam da je ispod kreveta. Sagnem se, izvučem kutiju sa kojom nazad doleti i NLO. U tom trenu mi se jučerašnji doručak, ručak, gablec i večera, zajedno sa kokicama koje sam poždrala uz srcedrapajući film, vrate u želudac. Kutija koja je namjenjena za prazne CD-e, osim njih, sadrži i 5 predmeta oblika zgužvanih muških čarapa, no neobične teksture. Također i predmet kojim sam si skoro slomila nokat na nožnom palcu. Teksture oblika trule banane i čvrstoće rigips ploče. Nećete vjerovati, to su čarape i ispravile su se i dobile normalan miris već nakon prvog pranja.

Hvala ti Bože što si proširio moje vidike i što si mi pokazao da „skorena čarapa“ nije mit i što mi svaki dan daješ snage za ovakve izazove – pomislim, dok mi druga polovica mozga govori kako je umorstvo kažnjiv čin i da nisam u PMS-u i da neću imati olakotne okolnosti, dok u daljini vidim scenu iz Rambo filma kako raketnim bacačem raskužujem sobu i osobe koje obitavaju u njoj sa luđačkim smiješkom na licu svom.

Da pojasnim i pojam nemoćnih muževa!

Sedam ujutro je, ustajem dok me voljeni suprug bocka kažiprstom desne ruke pod rebra i nježnim glasom mi tepa kako je vrijeme za krenuti na posao. Inače ga volim, stvarno ga volim, ali u tim trenucima bi voljela da ga boli. Da ga jako boli. Ustajem, odvučem se u kupaonu, pokušam svoje zgužvano lice dovesti bar u stanje slatke shar-pei face. U autu visim preko pojasa, dok on veselo pjevuši pjesmuljak s radio Antene. Penjem se na 3. kat, ulogiravam, radim do 16 ko crnac na polju pamuka, gablec jedem na radnom mjestu. U 08:15, on odlazi na kavu, vraća se se u 09:30. U 10:30 odlazi na gablec, vraća se u 11:30, u 12:00 odlazi na sastanak na kojem crta cvjetiće i srčeka po papiru dok drugi melju nebitne gluposti, vraća se u 14:30 u 15:00 odlazi umoran i nervozan od sastanka na gemišt i čeka me u birtiji. Dolazimo u 16:30 doma, baca se mrtav umoran na krevet uz desetak sočnih psovki o tome koliko se naradio i koliko posla ima. Ja operem suđe koje su sva trojica naslagala u sudoper, pometem dlake od pesa koje doslovce lete po stanu, potrpam skorene čarape, žute gaće i znojne majice po cijelom stanu i odvrnem na 90 stupnjeva, objesim veš koji se do tada vrtio u mašini. Legnem napokon oko 18:00 kraj njega samo da rastegnem tijelo prije nego se ulovim peglanja, on me pogleda i procijuće – A kaj je tebi, u zadnje vrijeme si stalno umorna i sam bi spavala, tak si se ulijenila. 

U mislima se zahvalim Bogu na toleranciji prema svim ljudima dok mi misli odlutaju u Muzej torture u Pragu, na sve one divne sprave za mučenje i sa smješkom na licu zamislim svog voljenog muža kako vrišti u agoniji dok mu prelijepa domina u crnoj koži s porilukom išibava i iscrtava peace znak na leđima i gura buket cvijeća u guzicu i tenisku lopticu u usta i još svašta nešta što možda bolje da ne pišem. O da, bolje da sada stanem.

I na kraju dana, nakon peglanja i kuhanja ručka za sutra, pranja wc-a i tuširanja od svega, ah, napokon oko 23:00 krevet, spavanje, odmor, nirvana. Prvo bacim okce malo na TV dok se ne ušuškam, muškarac do mene spava mirnim i pravedničkim snom pa i mene krene loviti moj pravednički san. Ugasim TV, ušuškam se i krenem lutati bespućima snova kada me prene roktaj divlje svinje koja je vjerojatno upucana u desni but. Sačmaricom. Srce mi 'oće iskočiti iz tijela, jedva uspostavim ritam disanja i mozak mi registrira informaciju – pa to je hrkanje. Hebate, koliko decibela može izaći iz nosa srednje veličine! Zahvalim nabrzaka Bogu što kraj mene ne spava Gerard Depardieu ili Adrian Brody i nježno prodrmam mlitavo tijelo pored sebe sa još nježnijim glasićem – Dušo hrčeš, okreni se na bok molim te. Uz roktaje krmače na izdisaju nakon vrlo teškog poroda 45 mladunaca i negodovanje, ipak se okrene. Opet se ušuškam, taman me ulovi tanak sanak, kadli opet divlje svinje trče poljem, skviče, rokču, grgljaju, u daljini pucanj… Znoj me oblije dok se opet sabirem sjedeći u krevetu, vraćam srce na mjesto i disanje u normalu. Nit' su svinje, nit' je puška. Hrkanje i prdež. Sad već poprilično isfrustrirana pa i manje nježna i tiha, zamolim dotičnog malo mira za svoj zasluženi odmor, no umjesto zamoljenog dobijem frkanje nosom – pa kaj ja mogu, ne hrčem namjerno, zaštopan mi je nos. Dakle, sad je nos. Jučer je bila loša večera, prekjučer čaša vina previše, noć prije koja kila viška, noć prije pun mjesec, noć prije problemi na poslu, noć prije žgaravica, noć prije grozan san, noć prije….. Danas gospodin liježe sa punom spremom za normalno disanje i ostale tegobe. Naša dežurna apoteka je siromašnija za godišnju zalihu flastera za nos, 3 litre fiziološke otopine, 500 tableta protiv žgaravice, 100 kutijica kapi za nos za odrasle, 50 pakiranja Peptorana i Gastala, 300 tableta biljnih pripravaka za miran sam i nešto malo ricinusovih tabletica, diuretika i emetika, ako sve ovo ne pomogne, tek toliko meni za zabavu.

Dakle, hvala ti Bože na suvremenoj medicini i mojoj inteligneciji kojom ću zasigurno riješiti i ovaj problem na način da iskoristim balans hormona i osjećaj za toleranciju. I molim te Bože, daj nam što više pedera, Slovenaca i Srba, da se ovi zbog kojih ozbiljno razmišljam da isprobam kanibalizam, nauče kako je divno živjeti u suživotu sa različitima.