Dan za učiniti dobro djelo

Slušam jutros u autu, na putu za posao, radio. Veseli glas simpatičnog voditelja i baš dobru muziku.

Tada voditelj zapiskuta: „Dragi slušatelji, danas je dan da učinite neko dobro djelo! Ja ću sada nazvati jednog slušatelja i dodijeliti mu kartu za koncert Robbie Williamsa. A vi možete nazvati mamu i reći joj da je volite, starom susjedu pomoći nositi vrečice iz dućana, prošetati psa duže nego inače, kupiti kolegici ili kolegi čokoladu, djetetu otpjevati omiljenu pjesmicu, zasaditi cvijeće ispred kuće, nasmijati se susjedu, baciti siromahu dve kune u šešir, smireno stajati u redu u MUP-u“ -  i ne sjećam se više svega što je natrkeljao.

Dakle, slušajući njegov popis „dobrih djela“, zapitah se što nije u redu sa mnom.

Mislim, ja svaki dan mami kažem da je volim, pomognem staroj susjedi da doma doteli dve qpack Karlovačke, mada to nije za nju, već sa goste, zanemarujući činjenicu da smrdi gore nego pogon Karlovačke pivovare gdje pivo fermentira.

Psa šećem redovno a svako veče' dobije i jednu extra dugu šetnju s kojom možda ni nije jako sretna s obzirom na vanjske temperature i jezikom kojim skuplja šljunak s poda dok ne dotetura sva smoždena do ulaza u zgradu.

Kod nas u sobi gdje radimo se redovno u krug kupuje kutija keksa jer uredno njegujemo ljubav prema svoja tri reda sisa, djeca su malo prevelika da im pjevam „Nije lako bubamarcu“, ali si skupa poslušamo ove novije hitove pa čak i prokomentiramo zgodne pjevačice.

Muž moj balkon od milja zove džungla, možda na malo neobičan način -  „Jebem ti usranu džunglu. Odi u amazonsku prašumu pa se gladi s cvijećem, meni ostavi bar malo pogleda da vidim jel Jura dole na klupi s gemištom“.

Susjedu se smijem bar 10 puta dnevno. Kad parkira auto (onaj nabrijani iz prijašnjeg posta) pa već po defoultu zakači rinzol, kad pukne vratima od lifta pa sam sebi „hebe mater blesavu“, kad urla na klinca i hebe mu pubertetsku glavu dok se prisjećam njegovog pametovanja prije koju godinu nad glavama moje djece, dok pali mirisne štapiće po stanu tjerajući tako zle duhove koji su opsjeli njegovog sina u pubertetu i novčanik koji mu je uvijek prazan i smijem mu se još pokoji puta u danu, da sad ne nabrajam.

Siromaha nijednoga ne vidjeh, valjda svi pobjegli kad su čuli da je danas dan za učiniti dobro djelo bojeći se da im netko ne ubaci više od dvije kune u šešir jer to nosi onda druga pitanja poput poreza na donacije koji bacač više od 2kn mora prijaviti na poreznu upravu gdje su uvijek redovi do Grčke obale, gdje su djeletnice ljubazne poput goniča robova a temperatura u čekaonici podjeća na ljetovanje u tropima bez zaštite od komaraca veličine satelita i CE-CE muva.

U MUP mi se baš danas nekako ne ide, al sigurna sam da da bi smireno sjedila negdje u ćošku čekajući svoj red i sa zanimanjem promatrala nakinđurene dame i uštogljene kravatirane muškarce, kako iz njihove uštogljene vanjštine izbija ono pravo ja, puno psovki, smrada i nekulture.

Hm, jesam li možda kandidat za Nobelovu nagradu za svakodnevno činjenje dobrih djela? Možda da zamolim Bono Voxa ili Anđelu Đoli da me uvrsti među ambasadore doblje volje pri UN-u?

I tako, prava sirotinjo moja, vi ste opet zvisili. Vas nema ni na televiziji, ni na radiju, možda pokoji novinski članak poput onog apela radnica DTR-a. Bitno da se mi nasmijemo susjedu, prošećemo pesa i kažemo materi da je volimo. Mislim, nije da nije bitno, ali brale moj, daleko od činjenja dobrih djela.

E sad, postoje i oni koji će napraviti sprdačinu sami od sebe i kad bi htjeli drugima pokazati kako su plemeniti i divni i suosjećajni na sasvim osebujan način.

Recimo, moja susjeda odma' trkom otrčala radnicama odnijeti koju kilu šećera, ulje, mlijeko, rižu i brašno. Zar nije divna i suosjećajna. Sva se sirota od debljine uspuvala al' i od silne dragosti što je pomogla, pa se odma' i pohvalila svim susjedima, prijateljima, na FB zidu i na svim ostalim profilima koje ima na svjetskom mrežnom sustavu. Zatim je namlatila dijete jer joj je prolilo ljepljiv čaj po laminatu, zderala se na muža „seljačino, rekla sam ti oštro a ne glatko brašno, idiote retardirani“, tresnula susjedovu mačku preko lijevih rebara „mrš stoko, ti češ meni dlake puštati po otiraču za noge“, nagnula se kroz prozor i zalila susjedu koja već tri dana sadi cvijeće ispod prozora jer „jebem je blesavu, ide mi na qrac s tim pjevušenjem i smijuljenjem dok je meni vruće“, zvikala se na djecu 100m udaljenu na igralištu „jebem vam roditelje nekulturne da vam jebem, tko je vidio u 5 popodne nabijati s loptom dok ja pokušavam skoncentrirano naći gdje ću kome sirotom pomoći i objaviti to na 495 postojećih društvenih mreža da potaknem i druge da budu tako humani poput mene.

Šta nije ženica sasvim mila i draga? I ona bi trebala dobiti Nobelovu nagradu. Možda ne za humanitarstvo, ali za troličnost godine, sigurno. No s obzirom na IQ takvih osoba, sigurna sam da bi se i time pohvalila na svih 495 postojećih društvenih mreža i uživala u tome kako je nasmijala svojom pojavom i dobročinstvom toliko ljudi koji joj lajkaju statuse i šalju smajliće.

I tako….. što još reći o današnjem danu osim da jedino dobro što sam danas učinila je pokrivanje još troje kolega poslom kako bi mogli na godišnji, kupila sam portirki kekse jer je uvijek draga i nasmijana a ponekad me pusti i u garažu firme a nisam debeli direktor, obrisala sam drek iza sebe četkom mada to osim mene izgleda nitko u firmi ne radi i rekla šefu da je smršavio i na njegovom licu vidjela da mi je ta rečenica bila humanitarna zvijezda dana. Pih, nema ničega sa popisa voditelja osim eventualno keksiju za portirku. Skoro da se i sramim što sam tako nehumana i neosjetljiva na tuđu muku, čemer i jad. Nadam se da me neće zbog toga grom iz vedrog neba a s obzirom na vedrinu neba ako i hoće, zaista će biti iz vedra neba. Da. Valjda me razumijete. Valjda da.