Noć Vještica je stigla. Noć strave i užasa nam danas kuca na
vrata. I eto, ja pozvana danas na Halloween party. Naravno, moraš se maskirati.
Kakav bi to inače bio party uoči dana mrtvih. Uvijek sam za zabavna druženja,
pa naravno, ni ovaj poziv neću propustiti mada mi obilježavanje ovog dana
realno i podosta ide na džigericu. No ono što me više muči je moja totalna
neosjetljivost na kreativu, usudila bih se čak reći i kronična retardiranost. Već
tri dana razmišljam u što da se maskiram i palo mi na pamet nekoliko divnih
ideja, samo nemam onu potrebnu žicu za realizaciju. Naprosto sam totalni
antitalent za to. I onda si sve mislim, pa draga moja, kada malo bolje razmisliš,
velik dio tvojeg života je horror, što to ne bi iskoristila. I tada mi misli
krenu u sasvim drugom smjeru.
Prvo što mi je palo na pamet je izvadak mirovine moje mame.
Kad sam vidjela na njemu iznos od 960kn, prvo što sam uzviknula je – Bože, ovo
je stvarno horror. Možda da povedem mamu sa sobom i na čelo joj zalijepim taj
izvadak. Ili možda ovog starca kojeg sam uslikala neki dan kod Nacionalne i
sveučilišne knjižnice. Izazvala bih strah, trepet i nadasve zgražanje prisutnih
a čovjeka bi nahranila i napojila svime što smo pripremili za ovu posebnu noć. Možda
bi mogla na Zavod za zapošljavanje staviti natpis – „Za sve zaposlene danas ovdje
hrana i piće besplatno, od kad padne mrak dok sve ne pojedete i popijete“ pa
gledati nekoliko stotina tisuća izbezumljenih faca kako ne mogu sakriti svoju
tugu i razočaranje. Ili recimo na pučku kuhinju staviti obavijest da danas
imaju kotlet sa šampinjonima, pa se iza ćoška
smijati kako smo ih nasamarili. Što ne bi to nekome bila savršena noć strave i
užasa. Mogla bi zatvoriti neko dijete u gepek svog automobila i vozikati ga po
gradu da se sasvim uživi u ovu posebnu noć. Čitala sam ovih dana da je to u
Francuskoj in. Ili recimo tri dana bez telefona, mobitela i interneta komunicirati
s ljudima. Isuse, pa to je od svega najveća strava. Eto, nisam baš sasvim bez
ideja.
A što velite na ovo. Umjesto Noći strave i užasa, cijeli dan
obilježiti u tom stilu. Recimo jutro posvetimo vađenjem dokumenata u MUP-u. U podne
recimo odemo izvaditi vlasnički list na gruntovnicu. Naravno, ako izađete do
tada iz MUP-a a nisu vas poslali u Općinu po novi rodni list ili domovnicu,
onda ćete podne dočekati tamo. A možda čak i popodne. Popodne, ako imate sreće
i još niste u općini ili MUP-u, možete otići recimo u Poreznu upravu izvaditi,
pardon, probati izvaditi svoju poreznu karticu jer vam treba za nešto. No,
vjerojatno ćete zaboraviti da državne službe dan prije blagdana rade turbo skraćeno,
pa ćete poljubiti vrata. Ostaje vam večer kad recimo možete otići na rasprodaju
svijeća i cvijeća u obližnji trgovački centar i tamo se potući sa bakicom od 39kg i 93 godine, koja će vas zbog za kunu jeftinijeg cvijeta koji ste maznuli pred nosom
tako namlatiti da ćete ostatak večeri provesti sa onim hebenim, smrznutim
kotletom koji ste zaboravili odnijeti u pučku kuhinju, na naotečenom oku i nosu.
Vještice? Tko se njih još boji? Moja susjeda ispod mene je
vještica. Kuha smrdljive fileke i slatki kupus svaki drugi dan. Jedan dan
fileke, jedan slatki kupus i tako u krug. Vjerojatno žabe i žohari iz kotla
srednjovjekovne vještice bolje mirišu. I prodavačica u dućanu ispod zgrade je vještica.
Nadrkana od jutra do sutra, s divnom crvenom bradavicom na bradi. Kad nitko ne
gleda, vjerojatno kupcima pljuje na kruh i peciva jer joj zlo izlazi iz sijevajućih,
zelenih očiju. Vještica je i ona kokoš na šalteru u MUP-u. Koji zloban smješak
je nabacila kad me poslala po novi rodni list. I ova vještica u Poreznoj upravi
koja mi ja zaključala vrata ispred nosa je isto vještica. Baka koja me opizdila prek' cijele face je vještica na vješticama. Pun kufer vještica oko mene. I uopće ih se ne bojim.
Možda sam i ja jedna od njih?! O da, jesam. Bar moj muž tvrdi tako.
Negdje sam čitala da se u toj noći čitaju strašne priče
prije spavanja. Mogu i pričati o tome koliko puta sam vidjela presretno lice
djeteta koje je dobilo čokoladu i igračku. Netko će reći, pa to je prelijepo.
Ne, to je horror. Horror je u današnje doba da dijete iz vrećice izvadi paketić
Smokija i da me pita što je to. Mogu vam i pričati kako je to držati vlastito
mrtvo dijete na rukama. Da li vam je to dovoljno strašno?!
Život je prepun horror priča i jasno mi je odakle je potekla
ova noć jer sam čitala o tome, no nije mi jasno zašto se i dalje slavi i
obilježava. Ako se drugi boje da ih njihovi mrtvi ne posjete ok. Ja se ne
bojim. Ja živim za taj susret. No, kako god, ja ću se danas, totalno
nekreativna ipak maskirati u nešto, pa makar uzela i papire sa obdukcije
djeteta i obljepila ih po sebi, nabaciti smiješak i otići se zabaviti. Samo nek
se troši, slavi , jede i pije! To što
živimo horror svaki dan a mnogi ga još nisu svjesni, noćas nije bitno. Sretna
nam Noć vještica, strave i užasa!